Postoje datumi koji u fudbalu nisu samo datumi. Oni su emocija, trauma, legenda koja se prenosi s generacije na generaciju, nešto što se ne zaboravlja i što se uvijek iznova vraća kada se pomene taj dan. Peti maj je upravo jedan od njih.
Svakog 5. maja Italija se prisjeća svog “Cinque Maggio”, dok u Milanu – barem u njegovom crno-plavom dijelu – taj datum nosi potpuno drugačiju težinu, onu koju mogu razumjeti samo oni koji su je osjetili. To je rana koja nikada nije zarasla. U Torinu, u onom crno-bijelom dijelu, taj dan se rado pamti. Štaviše, na utakmicama Juventusa često se može vidjeti transparent “5 maggio – godo ancora”, u prevodu “5. maj – još uvijek uživam”. Za neutralne navijače, to je jedna od najvećih drama u novijoj historiji italijanskog fudbala.
Sezona 2001/2002 bila je sve ono zbog čega volimo calcio – haos, drama, neizvjesnost i tri giganta u borbi za titulu do samog kraja. Inter, Juventus i Roma – svako sa svojim argumentima, svojim zvijezdama i svojim snovima koji su trajali do posljednjeg kola.
Inter je te godine izgledao kao da konačno izlazi iz tame koja je trajala više od jedne decenije. Trinaest godina bez Scudetta visilo je nad klubom poput prokletstva koje se ne može skinuti, ali tim Héctora Cúpera imao je nešto posebno – vjeru, kvalitet i osjećaj da je došao taj trenutak.
Toldo, J. Zanetti, Córdoba, Materazzi, Greško, Di Biagio, C. Zanetti, S. Conceição, Recoba, Ronaldo i Vieri.
Trener: Héctor Raúl Cúper.
Christian Vieri bio je nezaustavljiv. Gol mašina, lider, igrač koji je nosio tim na svojim leđima i ulijevao sigurnost svima oko sebe. I dok je bio na terenu, Inter je izgledao kao šampion. Problem je bio očigledan – čim njega nema ili čim padne ritam, nestaje i sigurnosti, a upravo tu je Inter počeo pokazivati pukotine koje će ih kasnije koštati svega.
Ronaldo, Il Fenomeno, najbolji igrač na svijetu te godine, iako izašao iz teške povrede, i dalje je bio strah i trepet za protivničke odbrane.
Sa velikim pritiskom na leđima, nekako su izdržali. Gurali su kroz sezonu, pobjeđivali kada treba, preživljavali kada moraju i ušli u posljednje kolo kao lideri. Sve je bilo u njihovim rukama.
Scena je bila spremna.
Stadio Olimpico.
Protivnik – Lazio.
Tribine – more Interovih navijača koji su već počeli slaviti nešto što još nije osvojeno. Navijači Lazija i Intera su bratske skupine i stadion Olimpico je izgledao kao da Inter igra na Meazzi. Laziju je bila potrebna pobjeda za izlazak u Kup UEFA, ali isto tako nije želio pomoći svom velikom rivalu Romi da, u spletu okolnosti, dođe do titule.
Transparenti su govorili sve: “Ni Juve ni Roma – Inter šampion.” Samouvjereno. Možda i previše samouvjereno.
Roma je gostovala Torinu gradskom rivalu Juventusa, dok je Juventus gostovao na Friuliju kod Udinesea.
Početak utakmice na Olimpicu donosi ono što su svi željeli. Vieri koristi poklon Angela Peruzzija i Inter vodi 1:0. Sve ide po planu, sve izgleda kao da je zapisano da se završi onako kako su čekali godinama.
Ali Inter ima nadimak “Pazza Inter” – ludi Inter.
Dejan Stanković i Karel Poborský brzo vraćaju stvari na početak i vraćaju nervozu . Inter opet odgovara – preko Luigija Di Biagia dolazi do 2:1, i opet se vraća nada, opet se pojavljuje osjećaj da je to taj trenutak, da se sudbina konačno mijenja.
A onda… Pazza Inter.
Greške koje se ne smiju desiti. Nesigurnost koja se uvlači u svaku liniju tima. Panika koja se osjeti u svakom dodiru s loptom. Vratislav Greško pravi kobnu grešku, Poborský ponovo pogađa – 2:2. Greško je ostao upamćen kao čovjek koji je “poklonio” titulu Juventusu i navijači Intera ga se ne sjećaju po lijepom.
Juventus u prvom poluvremenu rješava utakmicu na Friuliju – Trezeguet i Del Piero golovima dovode Juventus na prvo mjesto, dok Roma u Torinu igra 0:0 nakon prvih 45 minuta.
Na poluvremenu – još 45 minuta do titule. Samo 45 minuta koji dijele Inter od nečega što čekaju više od decenije. Već tada se osjeti nervoza među Interovim navijačima.
Fudbal je igra koju najviše volimo. Kažu da je to “najvažnija sporedna stvar na svijetu”, ali odavno je prevazišao tu definiciju – to je nešto što oblikuje raspoloženje, dane i živote ljudi. O novcu da i ne govorimo.
U drugom poluvremenu ulazi se sa stanjem na tabeli – Juventus prvi, Inter drugi, Roma ispada iz utrke, a Lazio odjednom igra bez ikakvog pritiska. A to je najopasnija verzija svake ekipe.
Diego Simeone.
Simone Inzaghi.
Iz današnje perspektive, nevjerovatna simbolika – baš ti ljudi uzimaju titulu Interu ispred nosa.
Golovi koji mijenjaju sve. Preokret. Tišina na tribinama koja govori više od bilo kakvog komentara.
4:2.
To više nije bio samo poraz. To je bio raspad – emotivni, mentalni i fudbalski. Kamera hvata Materazzija u suzama, Ronalda slomljenog na klupi, a Cúper stoji bez izraza lica, kao da ni sam ne vjeruje šta gleda. Roma golom Cassana u 68. minuti preuzima drugo mjesto i ide direktno u Ligu prvaka, dok Inter završava treći i ide u kvalifikacije.
Inter je tog dana izgubio sve. Titulu. Drugo mjesto. Dostojanstvo. Ronalda.
To je bila njegova posljednja utakmica za Inter. Nakon osvojenog Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji iste godine, prelazi u Real Madrid.
Juventus je uzeo Scudetto. Roma završila druga. Inter – treći. Iz raja, direktno u kvalifikacije za Ligu prvaka.
Nastaje ludnica u Udinama – igrači i navijači Juventusa slave na terenu Friulija. Ikonska slika Marcella Lippija sa cigarom u ustima, Antonio Conte okupani pivom, koji pokušava nešto reći kamerama i podsjetiti na Perugiu i “ukradenu” titulu ali ga suigrači odvlače i prekrivaju usta.
I tu dolazimo do suštine ove priče.
Niko Interu nije uzeo titulu. Nisu je izgubili ni od Juventusa, ni od Lazija, ni od sudija, ni od sudbine.
Izgubili su je sami.
Peti maj 2002. ostaje jedan od onih dana kada fudbal pokaže svoju najokrutniju stranu – kada te podigne dovoljno visoko da pomisliš da si nedodirljiv, samo da bi te u istom trenutku bacio još jače na zemlju.
Za neutralne – remek-djelo drame.
Za Juventus – savršena završnica.
Za Romu – utješna nagrada.
Za Inter – rana koja nikada nije zarasla.
Jer neke utakmice se ne zaboravljaju.
One ostaju.
Ciao, Italia.
Piše: Mirnes Zukić
P.S. Inter je 3. maja 2026. godine osvojio svoj 21. Scudetto, te su navijači Intera iskoristili priliku da ovaj 5. maj dočekaju u mnogo boljem raspoloženju. Inter je ove sezone bio najbolja ekipa u Italiji i zasluženo osvojio titulu. Cristian Chivu, iako je imao dosta skeptika, pokazao je da ima potencijal i donio pobjednički mentalitet u Nerazzurre.
Iskrene čestitke Interu.
