Postoje klubovi koji osvajaju trofeje, pune vitrine i povremeno obraduju svoje navijače. A postoje i oni drugi, oni klubovi koji prerastu sport, prerastu rezultat i postanu identitet jednog grada, jednog vremena i jednog prostora.
NK Čelik Zenica pripada upravo toj drugoj kategoriji, jer ruku na srce Čelik nikada i nije bio obični nogometni klub. On je bio puls Zenice.
Dim iz željezare, huk sa tribina, radnička čestitost, ponos grada koji je znao i kroz svoju historiju je jako često iskusio kako izgleda biti na vrhu i padati na dno. A malo je klubova na prostoru bivše Jugoslavije koji su tako brutalno osjetili oba ekstrema.
Prvaci države. Tri puta. Osvajali kupove, domaće i međunarodne. Igrali Evropu.
Bilino Polje bilo je stadion na kojem su kroz historiju znali padati i apsolutni favoriti, stadion na kojem je publika živjela za klub, a grad disao za njega.
Prvo zlatno doba
Čelik je ranih sedamdesetih bio simbol moći, organizacije i sportskog ponosa jedne sredine. Bila su to prva zlatna doba nogometnog kluba Čelik iz Zenice.
Tog 22. 09. 1971. godine na neutralnom terenu u italijanskom gradu Gorizia na stadionu Comunale Baiamonti Čelik je prvi put podigao neki međunarodni pehar, osvojen je Mitropa kup.
U finalu ovog takmičenja protivnik je bila Austria Salzburg, a rezultat je na kraju utakmice glasio 3:1 u korist našeg tima.
Strijelci su bili Mićić, Mujkić i Radulović, te je naša ekipa na taj način ovom pobjedom obogatila historiju našeg kluba za sva vremena.
Ekipa koja je nastupala protiv moćne Austrije Salzburg za crnocrvene: Momčilo Vujačić, Slobodan Dogandžić, Dragoljub Golubović, Dimitrije Mitrović (Muhamed Ćerimagić), Fadil Talić, Midhat Mujkić, Petar Mićić, Rade Radulović, Svetozar Andrejić, Mato Gavran i Mehmed Buza. Na klupi je bio Mujo Mujkić.
U oktobru 1972., nešto više od godinu dana nakon osvajanja trofeja Mitropa kupa, u Zenicu opet stiže pehar.
Uprava zeničkog kluba odlučila je tada da jedan od najslavnijih italijanskih klubova i protivnika u finalu, momčad iz Firence dočeka na još nedovršenom stadionu na Bilinom polju. Pošto je Čelik prije, ali i šest mjeseci poslije utakmice s Fiorentinom bio domaćin na Blatuši, finale Srednjoevropskog kupa (Mitropa kup) je praktično odigrano na neutralnom terenu, nepoznatom za oba tima (Stadion Bilino polje biće zvanično otvoren tek 8. aprila 1973. utakmicom protiv Crvene Zvezde).
Uprkos kiši koja je tokom cijelog dana pada u Zenici, novi stadion je bio pun kao šibica. Na tribinama se natiskalo 30.000 gledalaca. Loris Ciullini, izvještač s utakmice za list L'Unità, napisao je da je atmosfera na Bilinom Polju bila kao na stadionima u Engleskoj i Škotskoj.
Na značaj utakmice ukazivao je i podatak da je Austrijanac Ferdinand Marschall, tada najbolji evropski sudija, određen da dijeli pravdu na Bilinom polju. Prva finalna utakmica, koja je odigrana 23. augusta 1972. u Firenzi okončana bez golova.
89’ utakmice i korner za Čelik, izveo ga je Goran Peleš, a u kaznenom prostoru najviši je bio Mirsad Galijašević i glavom savladao Superchija (1:0). Tribine su proključale, ostalo je da Zeničani izdrže još jedan nalet Italijana i proslave najveću pobjedu u klupskoj historiji. Čelik je tada osvojio drugi Mitropa kup.
Drugo zlatno doba
Prva sezona Nogometne lige Bosne i Hercegovine odigrana je tokom agresije na našu domovinu, prije 32 godine, ratne 1994. godine. U takmičenju su učestvovale 22. ekipe koje su bile podijeljene u 4 grupe.
Nogometaši Čelika su do prvog naslova prvaka države stigli pobijedivši u svim utakmicama. U grupnoj fazi su bili bolji od ekipa Rudara iz Zenice (4:0), Slavena iz Živinica (3:1) i Veleža (6:2). „Crno-crveni“ su u play-offu s rezultatom 1:0 bili bolji od Gradine iz Srebrenika.
U finalnoj grupi koja je odigrana na stadionu Bilino polje u avgustu i septembru 1994. godine, Zeničani su upisali još tri pobjede i to nad ekipama Željezničara (3:2), Sarajeva (3:1) i visočke Bosne (1:0).
Šef stručnog štaba Čelika, Nermin Hadžiahmetović, zasluženo je 1994. godine proglašen za najuspješnijeg trenera. Najbolji igrač finalnog turnira bio je napadač „Crno-crvenih“ Admir Hasančić, dok je Sabahudin Bujak podijelio titulu najboljeg strijelca s Dželaludinom Muharemovićem iz Željezničara.
Nakon ovog naslova prvaka uslijedila su još dvoje titule prvaka, kao i dva naslova pobjednika Kupa Bosne i Hercegovine.
Sistemsko uništavanje
A onda je došlo ono najgore. Nisu to bili samo porazi na terenu, niti jedna loša sezona. Nego sistemsko uništavanje, godinama su se gomilali dugovi, gomilala se neodgovornost, a istovremeno nestajala emocija ljudi koji su klub vodili kao vlastiti interes, a ne kao opšte dobro.
Sumnjivi transferi, loše odluke, politička prepucavanja, kvazi investitori i ljudi bez vizije ostavljali su rane koje su postajale sve dublje.
I dok su drugi gradili, Čelik je naprosto tonuo i topio se. Nije više bilo pitanje hoće li klub pasti, pitanje je bilo samo koliko duboko može pasti nešto što je nekada bilo gigant.
Kada je račun blokiran, kada je klub izgubio stabilnost, kada su ljudi počeli govoriti da “više nema spasa”, tada se dogodilo ono što mnogi nisu očekivali, navijači su bilo ti koji nisu odustali i oni su “krivci” što se Čelik nije istopio.
Treće zlatno doba
Najveća razlika između nekadašnjeg i današnjeg Čelika je u tome što je nekadašnji Čelik živio od snage sistema. Današnji živi od snage navijača, sinmpatizera i građana ovog grada.
Prema sunovratu su klub vodili ljudi koji su često mislili da će Čelik postojati sam od sebe, danas ga vode oni koji znaju da se svaki korak mora krvavo zaraditi. Tada se živjelo od stare slave, a danas se gradi nova budućnost.
I zato priča o Čeliku nije obična sportska priča, to je priča o totalnom resetu ali i priča o najiskrenijoj mogućoj ljubavi. Malo je klubova koji su imali hrabrosti da priznaju sebi istinu, a kada je u pitanju Čelik, istina je bila brutalna – dalje nije moglo.
Nije bilo moguće nastaviti živjeti u lažnoj slici velikog kluba dok dugovi guše svaku mogućnost dugotrajnog opstanka. Nije bilo moguće glumiti stabilnost dok je sistem istruhnuo iznutra.
Zato je donesena najteža odluka – krenuti od dna. I upravo zbog toga današnji uspjeh ima težinu trofeja iz prošlosti, jer mnogo je teže ostati uspravan kada izgubiš gotovo sve. A Čelik je izgubio skoro sve osim onoga najvažnijeg – ljude koji ga vole.
Ti prvi koraci oporavka bili su teški, nesigurni i bolni. Kao dijete koje pokušava stati na noge nakon pada. Bilo je sumnji, bilo je ismijavanja, bilo je onih koji su govorili da je sve uzalud, ali klub je nastavio hodati.
Polako. Poštenije nego prije, zdravije nego prije, iskrenije nego prije. I danas, kada Bilino Polje ponovo diše kao nekada, kada su napravljeni “koraci od milje” na putu oporavka jasno je da ovo više nije improvizacija, ovo je finalni stadij u procesu ozdravljenja.
Ono što posebno fascinira jeste činjenica da je Čelik do povratka u najviši rang stigao potpuno drugačijim putem nego ranije. Nekada je ulazak u vrh bio očekivanje, dnas je nagrada za strpljenje, nekada se podrazumijevalo da Čelik pripada eliti, danas je povratak među najbolje rezultat mukotrpnog rada, discipline i odricanja ljudi koji su godinama čistili ruševine iza drugih.
I upravo zato ovaj plasman ima posebnu emociju, jer ovo nije samo sportski uspjeh, ovo je dokaz da klub može preživjeti i kada ga svi otpišu. Dokaz da navijači mogu postati stub opstanka, dokaz da se poštenim radom ipak može vratiti dostojanstvo.
Prvi put nakon dugo vremena, Čelik danas ne djeluje kao klub koji živi od prošlosti, djeluje kao klub koji ima budućnost.
Naravno, posao nije završen, baš naprotiv, pravi izazovi tek dolaze, Premijer liga ne prašta emocije, ne prašta romantiku, traži organizaciju, finansijsku stabilnost, ozbiljan sportski projekat i kontinuitet. Biti će potrebno još mnogo rada, mnogo mudrih odluka i mnogo strpljenja da Čelik ponovo postane stabilan premijerligaš i krene ka samome vrhu, ali razlika je u tome što danas postoji temelj.
Postoji ideja, postoji povjerenje, i ono najvažnije postoji osjećaj da klub više nikada ne smije biti ničije privatno igralište. Zato današnji Čelik možda nema glamur nekadašnjeg šampiona, ali ima nešto mnogo važnije, zdravu osnovu da ponovo raste, a svaki veliki povratak počinje upravo tako.
Ne spektakularno. Ne preko noći.
Nego tiho, tvrdoglavo i pošteno, korak po korak, baš kao što dijete nesigurnim koracima jednog dana nauči trčati.
I zato Bilino Polje danas ne slavi samo rezultate, slavi opstanak, slavi povratak dostojanstva, slavi činjenicu da je klub koji je bio na rubu nestanka ponovo postao simbol nade.
Povratak među najbolje djeluje kao pobjeda svih onih koji nikada nisu prestali vjerovati na putu do konačne pobjede!
