U fudbalu, baš kao i u životu, postoje momci koji nisu često pod svjetlima reflektora, ali bez njih niti jedna velika priča ne bi bila potpuna.
Jedan od takvih je i mladi Amer Hodžić, dvadesetogodišnji defanzivni vezni fudbaler ili stoper, koji u dresu NK Čelik predstavlja sve ono što klub sa Bilinog Polja oduvijek simbolizuje – rad, ponos, karakter i čeličnu disciplinu.
Amer je fudbalski formiran u omladinskom pogonu NK Čelik, i kao mlađi, nekako od prvog dana iskazivao je osobine koje odvajaju prave lidere u timu. Nije doduše Amer nikada bio onaj koji je driblao trojicu ili zabijao spektakularne golove, ali je gotovo u pravilu bio onaj koji je bio spreman stati gdje drugi ne smiju, uklizati u posljednji trenutak i blokirati udarac koji mijenja tok utakmice.
Danas, kada je Čelik ponovo IN, iako za iskrene navijače on to nikada nije ni prestao biti, kada Zenica i njen simbol dišu zajedno i dišu punim plućima, i kada se ponovo radi i gradi onaj prepoznatljivi crno-crveni identitet, Amer je jedan od stubova koji daje ton čitavom timu.
U sezoni u kojoj je zenički klub primio samo šest pogodaka u jedanaest kola, defanzivna čvrstina je postala brend, a Hodžić njen zaštitni znak. Nastupio je u ovoj sezoni u 10 mečeva, a jednom se uspio upisati i u listu strijelaca. Također, u Prvoj ligi FBiH, Amer je do sad skupio 37 nastupa, te po jedan pogodak i asistenciju.
Njegova uloga je dvostruka, po potrebi je stoper, a po potrebi i zadnji vezni. U oba slučaja, jednako je odgovoran, jednako miran, jednako posvećen i najkonkretnije rečeno on je uvijek igrač tima, vojnik kluba.
Igra jednostavno, ali dovoljno pametno, bez vurtuoznih poteza koji mame uzdahe publike, on jednostvano čita igru, predviđa situacije i svojim postavljanjem često spriječi opasnost prije nego što ona i nastane. On je od onih fudbalera koji ne pune naslovnice, ali bez njih ekipa ne može funkcionisati.
Kada bi se tražila i povlačila paralela, Amera bi se možda moglo porediti sa nekada sjajnim defanzivcem Čelika, članom i kapitenom šampionske generacije NK Čelik sredinom devedesetih, njegovim prezimenjakom, defanzivnim veznim Almirom Hodžićem.
Ono što posebno oduševljava jeste način na koji je Amer, kao dijete Čelika, izrastao u jednog od njegovih najvažnijih igrača. Nema boljeg osjećaja za navijače nego kada vide svoje dijete kako nosi crno-crveni dres i ostavlja srce na terenu. Upravo zato tribine Bilinog Polja znaju da cijene ono što on donosi, a to su iskrena emocija, rad i ponos što je dio kluba u kojem je sve počelo.
Amer je vjeran putu koji se gradi iz temelja, to ga na neki način čini i posebnim, Amer je kao i nekolicina drugih omladinaca NK Čelik poput Smajlovića, Međuseljca, Durmiša, Durme, Babića, Palačkića i supertalentovanog Telalovića krenuo rasti zajedno sa Čelikom.
Prolazili su omladinci crno-crvenih sve etape povratka Čelika, i korak po korak stasavali, neki u većem, neki u manjem obimu, i polako izrastaju u igrače na koje Čelik može računati.
I možda upravo takvi momci čine razliku između ekipe i porodice.
Jer Čelik, sa mladim igračima iz vlastite omladinske škole poput Amera Hodžića, ali i lidera ove ekipe, kao i njegovog svojevrsnog korektora i “mentora” i jednog od boljih defanzivaca Čelika u historiji kapitena Horića, zajedno sa karakternim igračima dovedenim sa strane, pod palicom strogog ali pravednog dvojca Regoje-Jusić, danas ponovo izgleda kao porodica, i ova ekipa je svjesna težine dresa Čelika, ali njima težina crno-crvenog dresa ne predstavlja teret nego im donosi privilegiju.
