Godinama su mnogi gledali NK Čelik kako pada i vjerovali da svjedoče njegovom kraju. Smijali su se, likovali i otpisivali klub za koji Zenica diše.
Govorili su da povratka nema, da će ime Čelika ostati samo uspomena iz nekih ljepših vremena.Ali nisu razumjeli ono najvažnije – Čelik nikada nije bio samo klub.
Dok su ga drugi otpisivali, oni najvjerniji bili su uz njega. Na njivama, livadama i seoskim terenima.
Na gostovanjima po kiši, suncu i snijegu. Daleko od reflektora, kamera i velikih utakmica. Tamo gdje je ostala samo čista ljubav prema crno-crvenim bojama.I upravo zato sinoćnje slavlje nije bilo samo slavlje ulaska u viši rang.Bilo je to slavlje puta.
Slavlje svih kilometara, svih borbi, svih godina čekanja i svih ljudi koji su ostali uz klub kada je bilo najteže. Slavlje Robije koja nikada nije odustala.
Slavlje grada koji je još jednom pokazao da se ne predaje.
Tribine Bilinog polja bile su more crno-crvenih šalova, baklji i pjesme. Hiljade glasova pjevale su kao jedno, a emocije su bile jače od svega. Mnogima su sinoć suze same krenule.
Ne zbog jedne utakmice. Ne samo zbog plasmana.
Nego zbog svega što je prethodilo ovom trenutku.Zbog svih koji su ostali kada je bilo najlakše otići.
Zbog svih koji su vjerovali kada je malo ko vjerovao.Jer ovo nije povratak preko noći.
Ovo nije povratak na tuđim leđima.Ovo nije ničija milost.
Ovo je povratak izboren pošteno. Krvavo. Zenički.
Korak po korak.Gostovanje po gostovanje.Pjesma po pjesma.Godina po godina.
NK Čelik nije firma.Nije projekat.Nije prolazni rezultat.
Čelik je inat jednog grada.Čelik je ponos radnika.
Čelik je emocija generacija.
Čelik je Zenica.
Zato svima koji su čekali njegov kraj ostaje samo jedna poruka:
Niste gledali kako umire Čelik.Gledali ste kako se kali.
A kada se iskali ono što Zenica voli – više nema sile koja ga može slomiti.Starac je izronio.
I opet stoji uspravno – na ponos Zenice, Robije i svih koji nikada nisu odustali od njega.
FB: Šejma Imamović
