008 Ulazimo u finiš odbrojavanja do početka Svjetsko prvenstva u Sjevernoj Americi. Većina ekipa već je otputovala na novi kontinent, a jedna od reprezentacija koja će tek poslije večerašnje pripremne utakmice jeste Nizozemska, reprezentacija koja se nada da će postati deveti osvajač Svjetskog prvenstva.
Postoje ekipe koje osvajaju trofeje, i postoje ekipe koje mijenjaju igru zauvijek. Nizozemska je, paradoksalno, uspjela oboje, ali je i dalje bez onog najvećeg. Tri finala Svjetskog prvenstva, 1974., 1978. i 2010. godine, i svaki put isti rezulat: poraz. Nijedna nacija sa sličnom historijom i sličnim brojem izuzetnih igrača nije ostala bez naslova svjetskog prvaka toliko dugo. Upravo ta napetost između veličine i praznine na trofejnoj polici čini priču o Oranje jednom od najfascinantnijih u historiji sporta. A sada, s Mundijalom 2026. na vidiku, postavlja se pitanje koje Nizozemci sebi postavljaju već pola vijeka: Je li ovo konačno njihovo?
Da bismo razumjeli važnost Nizozemske, moramo se nakratko vratiti u sedamdesete. Na Svjetskom prvenstvu 1974. u Zapadnoj Njemačkoj, Nizozemska pod vodstvom legendarnog trenera Rinusa Michelsa i na terenu predvođena Johanom Cruyffom nije samo pokazala odličan fudbal nego je bukvalno redefinirala sport. Totalni football, sustav u kojemu igrači konstantno mijenjaju pozicije, gdje branič može postati napadač i obrnuto, gdje svaki igrač mora biti tehnički potpun bez obzira na ulogu, bio je nešto što dotad nitko nije vidio.
U tom Mundijalu Holanđani su demolirali Argentine s 4:0 i srušili branitelje naslova Brazil s 2:0 na putu do finala. U samom finalu dogodilo se nešto čega se navijači Oranje i dan danas sjećaju s mješavinom ponosa i gorčine. Već nakon dvije minute, a da Zapadna Njemačka nije dotakla loptu, Johan Neeskens zabio je penal za 1:0. Izgledalo je kao da je Nizozemska na putu da označi novu eru. Umjesto toga, Nijemci su se polako oporavili, izjednačili s penala pa u drugom poluvremenu preokrenuli na 2:1. Mnogu su uvjereni da su Nizozemci, silni i oholi, počeli igrati spektakl umjesto da ubijaju utakmicu i da ih je baš ta arogancija koštala naslova.
Četiri godine kasnije u Argentini stigla je nova šansa, još bolnija jer je Cruyff odbio putovati zbog prijetnji otmicom. Bez svog najvećeg igrača, Nizozemska je svejedno stigla do finala. Utakmica je bila intenzivna, Argentina je vodila, Nizozemci su izjednačili kasno u regularnom dijelu, a zatim su u produžetcima primili dva gola i izgubili. Ono što boli i dan danas je da su u zadnjim sekundama regularnog dijela pogodili stativu. Da je lopta ušla, historija bi mogla biti potpuno drugačija.
Decenijama nakon tih finala Nizozemci su nastavili stvarati nezaboravne momente. Klasičan primjer je gol Dennisa Bergkampa na Mundijalu 1998. protiv Argentine u četvrtfinalu. Frank de Boer je iz vlastite polovice naciljao dugačku loptu prema Bergkampu koji je trčao u prostor, a ovaj ju je jednim potezom kontrolirao pa odmah uputio u mrežu. Do danas jedan od tehnički najsavršenijih golova u historiji Svjetskog prvenstava. Ili 2010., pa novo finale i nova agonija: Iker Casillas je odbranio zicer Arjena Robbena u regularnom dijelu, Španjolska je zabila u produžetcima i Holanđani su po treći put morali gledati kako netko drugi podiže trofej.
Na Mundijalu 2014. u Brazilu Oranje su nam pokazali još jedan nezaboravan trenutak, 5:1 protiv Španije, branitelja naslova, u grupi, s Robin van Persievim legendarnim golom kao simbolom cjelokupnog turnira. No Argentina ih je opet zaustavila u polufinalu, a treće mjesto je bila jedina utjeha.
Ono što je zanimljivo kod ove generacije je da je Nizozemska napravila iskorak na neočekivan način. Historijski, javnost je Nizozemce prepoznavala po izuzetnim napadačima, od Cruyffova, van Bastena i Bergkampa do van Persijea i Robbena. Ova generacija je drukčija. Temelj ekipe su obrana i vezni red, a napad je zapravo najupitniji dio.
Ronald Koeman uglavnom koristi 4-3-3 s fluidnim kretanjem. Cody Gakpo voli ulaziti unutra s lijeve strane, Donyell Malen pruža brzinu i dubinu s desne, dok igrač koji drži sve zajedno pada dublje da poveže igru. Na prvi pogled može izgledati kaotično, ali upravo ta sloboda i nesputanost čine Oranje opasnim. Kada su u ritmu, teško ih je čitati jer svaki igrač ima dozvolu za improvizaciju unutar taktičke strukture.
U veznom redu Frenkie de Jong je i dalje apsolutni dirigent. Jedan od najpodcjenjenijih igrača na planeti koji rijetko gubi loptu pod pritiskom, koji može nositi loptu kroz gusto branjene prostore i koji može diktirati tempo bez obzira na to koliko mu je teško. Na svom najboljem danu malo tko može parirati de Jongu u kontroli igre. Uz njega je Ryan Gravenberch koji je posljednjih sezona napravio nevjerojatan skok. U sezoni 2024./25. bio je jedan od ključnih razloga zašto je Liverpool osvoji Premier ligu, a u reprezentativnom dresu je sve pouzdaniji uz de Jonga, donoseći fizičku robusnost i sposobnost napredovanja s loptom. Tijjani Reinders pruža vertikalnost, voli probijati linije i dolaziti u šesnaesterac.
Obrana je najjači dio ove ekipe. Virgil van Dijk ostaje središnja figura, kapiten, lider u svlačionici i igrač koji daje cijeloj ekipi osjećaj sigurnosti. Njegovo čitanje igre, fizička dominacija i mirnoća na lopti čine ga jednim od najboljih stopera ove generacije i dalje. Uz njega je Nathan Aké, koji može igrati i kao stoper i kao lijevi bek, a ta fleksibilnost savršeno odgovara filozofiji fluidnog postavljanja koja je utkana u DNK nizozemskog fudbala. Micky van de Ven donosi nešto što nije uvijek lako naći u stoperima: izuzetnu brzinu. Visok 1,94m te jedan od najbržih igrača u Premier ligi, a to daje cijeloj ekipi slobodu da igra visoku liniju bez straha od kontranapada. Denzel Dumfries i Jurrien Timber su, pak, odličan par desnih bekova, a Jorrel Hato, mladi igrač koji je prošao sezonu u Chelseaju, viđen je kao jedno od najsvijetlijih odbrambenih lica nizozemskog fudbala u godinama koje dolaze. Također, ne smije se zaboraviti na sjajnog Jeana Paula van Heckea koji je jedan od najboljih stopera u Premier ligi prošle sezone.
Napad je, kao što je rečeno, upitnik. Memphis Depay je postavio rekord po broju golova za reprezentaciju, nadmašivši van Persijea, i drži rekord po broju asistencija. To govori koliko je dugo i koliko pouzdano bio tu. Ali Memphis nije klasična devetka i ekipa zna nekad dominirati utakmicom bez da je ubije. Wout Weghorst je savršen plan B, fizički igrač koji može odlučiti utakmicu s klupe, što smo u Kataru i vidjeli. Gakpo u dresu reprezentacije igra s puno više slobode nego u Liverpoolu i redovito dolazi do važnih golova u ključnim trenucima.
Međutim, ako Nizozemci žele ići do kraja, trebat će im nešto više od pouzdanosti. Trebat će im netko tko će na Mundijalima s najboljima na svijetu biti superioran, a ne samo solidan.
Na Mundijalu 2026. Nizozemska je smještena u Skupinu F zajedno s Japanom, Švedskom i Tunisom. Na papiru najjači tim grupe, ali ne smijemo se zavaravati jer svaka od ovih ekipa može uzeti bodove od Oranje.
Japan je jedan od najopasnijih autsajdera ovog Mundijala. Igraju potpuno jedinstvenim taktičkim stilom koji zbunjuje i bolje protivnike od Nizozemaca, imaju dubinu kadra i mentalitet koji im je već donio senzacionalne rezultate. Na Mundijalu 2022. srušili su i Španiju i Njemačku u grupi Jedina loša vijest za njih je ozljeda Mitome, potencijalno njihovog najboljeg igrača, koji neće biti u optimumu ili uopće neće nastupiti. Tunis je organizovana, čvrsta i opasna iz kontre. Švedska je divlji adut. Izgubili su svaku utakmicu u kvalifikacijama, ali su se plasirali kroz doigravanje.
Nizozemci bi kao prvi u grupi mogli doći u susret ekipama poput Maroka, Brazila, BiH, Kanade, Češke, a zatim u 1/4 protiv Francuza, Nijemaca te u polufinalu Španije ili Belgije.
Ako završe drugi, ulaze u takozvani kvadrant autsajdera, gdje bi im protivnici mogli biti Ekvador, Senegal pa potom možda Meksiko, Norveška ili Engleska. Svaki od tih scenarija je zahtjevan na vlastiti način.
Ono što je ohrabrujuće je nedavna forma. U protekle dvije godine Nizozemci su izgubili svega dvije utakmice: jednu od Španije na penale i jednu od Njemačke 1:0 u gostima. Posljednji rezultati su također bili pozitivni. Zadržali su Norvešku, jednu od najefikasnijih europskih ekipa na golovima, na svega jednom pogotku i pobijedili 2:1 u prijateljskoj utakmici. Protiv Ekvadora su zabili već u drugoj minuti, zatim ostali s igračem manje zbog crvenog kartona i uspjeli remizirati. To govori o karakteru i mentalnoj čvrstoći.
Postoji jedna stvar koja se ne može statistički izmjeriti, a koja je možda najvažnija: samopouzdanje. Ova generacija Nizozemaca ga ima. Nisu više mladi igrači koji se uče na greškama. Prošli su kroz turbulentan meč s Argentinom i nisu se slomili. Prošli su kroz europska polufinala i znaju kako se osjeća biti korak od finala.
Ronald Koeman je trener koji dobro poznaje ove igrače i koji zna i šta ta reprezentacija historijski znači. On sam je dio te historije kao igrač. Njegova najteža zadaća bit će riješiti pitanje napadača, odnosno uskladiti sistem igre tako da i bez klasičnog devetke bude dovoljno prijetnji prema golu.
Narančasta boja je već decenijama sinonim za spektakl. Navijači Oranje su jedni od najglasnijih i najstrpljivijih na planeti. Pratili su svoju ekipu kroz uspone i padove, kroz dvadesetogodišnje sušne periode bez Mundijala i kroz slomljena srca u finalima. Svaki put kad Nizozemci uđu u turnir, navijači se razliju po tribinama u narančastom moru uvjereni da je ovo konačno ta godina.
Može li se Nizozemska konačno popeti na tron? Odgovor je da, ali uz rezervu. Ova generacija ima sve elemente za duboku završnicu. Ima jedan od najboljih stoperskih tandema na planeti, ima sjajnu vezu, ima karaktera koji je dokazan u terenskim situacijama i ima iskustvo koje im je ranije nedostajalo.
Ono što im nedostaje je napadač koji može sam odlučiti utakmicu u finalu ili polufinalu Mundijala. U prošlosti su imali van Bastena koji je to mogao, Bergkampa koji je to mogao, van Persijea koji je to u određenim momentima mogao. Ova generacija tog igrača nema. Gakpo i Memphis su dobri, ali na razini Mundijala to možda neće biti dovoljno ako zabrljaju u ključnom trenutku.
Ali fudbal se ne igra samo na papiru. Igraju ga i karakteri, igraju ga momenti i sreća, igraju ga navijači i historija. A Nizozemci imaju svega toga u izobilju. Narančasti plamen možda ovaj put neće blijediti. Možda će ovaj put, konačno, zasjati dovoljno jako da osvijetli put do trofeja koji im se izmicao pola vijeka.
Možda će vam se i ovo svidjeti:
