017 Još malo je ostalo do početka Svjetskog prvenstva u Sjevernoj Ameici, a fudbalska groznica sve je veća i veća i uskoro će zavladati zemaljskom kuglom. Nakon Argentine, Brazila, Njemačke, Portugala, Francuske i Engleske, danas je na redu analiza prvaka Europe, reprezentacije Španije.
Luis De La Fuente odabrao je svojih 26 ratnika u borbi za trofej. Odmah se primijeti da nema nijednog igrača Reala. Ovo će biti prvi veliki turnir u historiji da Španija ide bez ijednog igrača Reala. Neki opravdavaju De La Fuentea, dok neki ipak smatraju da je Dean Huijsen trebao dobiti poziv. Ipak, jasno je da Real trenutno u svom kadru nema kvalitetne domaće igrače i da je kostur reprezentacije iz Katalonije.
Španija godinama evoluira. Oni su vladali međunarodnim fudbalom kroz tiki-taku. Sa zlatnom generacijom igrača koji su bili tehnički izuzetno daroviti i pametni, Španija je bila u stanju da pobijedi Nijemce, Nizozemce i Francuze. Ali sada, kada Španija stupa na veliku scenu, tim od novih igrača do potpuno novog stila igre funkcioniše po sasvim drugačijim pravilima nego u eri tiki-take. Mada je nova generacija različita od prethodnih španjolskih selekcija, ona ima sve sastojke za ponovni uspjeh na međunarodnoj sceni.
Ipak, nisu uvijek Španci bili velesila kao danas. Veći dio historije do 2008. godine, Španija je bila razočaranje na globalnoj sceni. Imali su svega jedno europsko prvenstvo, i to na turniru od svega četiri ekipe, 1964. godine, nakon čega je uslijedila trofejna suša koja je trajala čak 44 godine. I stil igre bio je bitno drugačiji od onoga što danas poznajemo. Pod nadimkom La Furia Roja, što znači Crvena furija, ta igra nije bila toliko o eleganciji koliko o fizičnosti i direktnosti. Španski fudbal svodio se na ubacivanje lopte na krilne igrače koji su onda pokušavali pronaći napadače nizom centriranja. Taj direktni pristup nije donosio previše uspjeha niti je pridobijao previše divljenja.
Španija nije napravila veliki rezultat ni 1982. godine kada su bili domaćini Svjetskog prvenstva. U devedesetim godinama, Španija je svoju sudbinu stavila u ruke trenera Javiera Clementea. On je pomogao Španiji da se kvalificira za Svjetski kup 1994. u Sjedinjenim Državama sa osam pobjeda i jednim porazom u 12 utakmica. Zadovoljan postignutim, Clemente je ostao i za Euro 1996, ali je Španija opet ispala na penale, ovog puta od Engleske. Uprkos bolnom rezultatu, napredak je bio vidljiv i Clemente je ostao na klupi i za SP 1998.
Krajem 2000-ih, sve se počelo mijenjati. Nakon eliminacije na SP-u 2006. godine, selektor Luis Aragonés zaključio je da tim nije dovoljno taktički sofisticiran da nadmudruje protivnike silom, te su se odlučili na zadržavanje lopte i počeli primjenjivati tiki-taku, stil karakteriziran kratkim pasovima i pokretom, probijanjem lopte kroz različite kanale i održavanjem posjeda. Ovaj stil fudbala vuče korijene iz šalje timova iz 1930-ih i 1940-ih, a na španski fudbal pretežno je utjecao niz holandskih trenera predvođenih Johanom Cruyffom, Louisom van Galom i kasnije Frankom Rijkaardom, koji su vodili FC Barcelonu i ugradili principe totalnog fudbala u klub i njegovu akademiju La Masíu.
Pomoglo je i to što je Španija imala novu generaciju darovitih tehničkih fudbalera, zlatnu generaciju igrača od kojih su mnogi ponikli iz te iste akademije. Xavi, Iniesta, Busquets i Fàbregas bili su izuzetni u sistemu baziranom na posjedu, pametni igrači koji su bili fenomenalni s loptom. Xavi i Iniesta bili su od ogromne važnosti za Barcelonine domaće uspjehe u to vrijeme. Ta dvojica apsolvenata La Masíe bili su visoki svega 175 centimetara, ali su im tehnika i razumijevanje prostora bili besprijekorni, a između njih je vladalo gotovo telepatsko razumijevanje. Zajedno su iz temelja prepisali mogućnosti španskog fudbala.
Uz produkte La Masíe, postojali su i drugi Španci koji su bili neizostavni za reprezentaciju 2008. godine. David Silva i Fernando Torres upotpunili su tim. Dok je Silva pokazao koliko je dobar u kreiranju šansi rezanjem na lijevu nogu, Fernando Torres je bio u Engleskoj i u razgovoru za Zlatnu loptu. Sa 24 gola u Premierligaši i šest u Ligi prvaka, bio je među najkompletnijim napadačima na svijetu. Silva i David Villa bili su tada obojica u Valenciji i bili su od ogromne važnosti za osvajanje Copa del Rey, a Villa je pokazao svoju fantastičnu sposobnost postizanja golova sa 18 pogodaka u 28 nastupa u La Ligi.
Ova legendarna ekipa i generacija pokorila je cijeli svijet. Euro 2008, Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi kao i Euro 2012 bili su krune španske dominacije.
Ali od Eura 2012. nadalje, Španija više nije izgledala ni blizu toliko dominantno. Na SP 2014. u Brazilu pala je pod udar prokletstva prvaka i ispala već u grupnoj fazi, dobivši batine od Holandije i izgubivši od raspoloženog Čilea. Na SP 2018. bili su u grupi s Portugalom, prošli grupu pomoću gol razlike, ali ih je opet šokirala domaćinska Rusija u šesnaestini finala. Generacija koja je osvajala sve trofeje polako se povlačila i Španija postala je novo razočarenje.
Na posljednjem SP-u 2022. u Kataru, smješteni su u grupi smrti s Njemačkom i Japanom. Prošli su grupu, ali kao drugoplasirani i unatoč porazu od Japana, a u šesnaestini finala naišli su na Maroko, ekipu punu energije koja je bila previše za Španiju pa su ispali iz natjecanja treći put zaredom. Niko nije tvrdio da je Španija bila posebno loša na tim SP-ima, posebno obzirom na teške grupe, ali Španiji jednostavno ne priliči gubiti od timova koji su na papiru slabiji.
I tu leži suština problema. Španijina najveća snaga polako je postala i njena najveća slabost. Za razliku od mnogih međunarodnih timova, Španija uvijek igra gotovo na isti način: posjed, kratki pasovi, strpljenje i totalna kontrola. I kada to funkcioniše, to je odlično, ali na Svjetskom prvenstvu timovi pristupaju Španiji sasvim drugačije nego na Euru. Na Euru, Španija uglavnom nailazi na druge evropske nacije koje su voljne igrati fudbal, mečevi su taktički kontrolisani. Ali na Svjetskom prvenstvu, Španija odjednom nailazi na haos, agresivan presing iz Južne Amerike, eksplozivne tranzicije iz Azije, fizičke afričke ekipe i emocionalne autsajdere koji se brane svim silama.
Ali stvari su se promijenile. Pojava nove generacije talentovanih Španaca omogućila je Španiji da se odmakne od klasične tiki-take i stvori nešto novo i uzbudljivije. Premda su tehnički igrači i dalje okosnica tima, sada imaju direktne, vješte krilne igrače koji mogu napadati direktno defanzivce, što je bila potpuna nepoznanica za prethodne generacije La Roje.
Jer, čak i u svom zenitu, španska krila su bila u suštini prerušeni centralni vezni. Ali s Lamienom Yamalom i Nicom Williamsom, Španija može igrati veoma brzi, direktni fudbal koji iznenađuje protivnike. Yamal je bio izuzetan i za Barcelonu i za špansku reprezentaciju. Njegova odlučnost je poput igrača koji igra godinama, a ne tinejdžera koji tek počinje. S desnog krila može stvoriti bezbroj šansi i može donijeti gol kad je najpotrebniji. Na lijevoj strani, Nico Williams ima brzinu i fantastičnu sposobnost brzog mijenjanja pravaca, savladava defanzivce kao da i ne postoje i ima razoran udarac. Zajedno su noćna mora za svakog bočnog igrača u Europi i šire.
Vezni red i dalje je srce i duša ovog tima. Rodri je i dalje briljantan, čak i nakon povratka s ozljede, i kao Busquets diktira tempo igre. Ako mu ikad zatreba odmor, Španija može uvesti Zubimendija. Tu je i Pedri, koji igra poput mješavine Inieste i Xavija iz ere tiki-take, elegantan, inteligentan, tehnički darovit. Način na koji vodi igru izgleda kao da klizi s loptom, što je veoma nalik Iniesti, a njegovo diktiranje igre iz dubine podsjeća na Xavija. Fabián Ruiz i dalje ostaje jedan od najpodcijenjenijih igrača u svjetskom fudbalu uprkos sjajnim partijama i za Španiju i za PSG, a tu je i Dani Olmo koji posjedom i prodorima doprinosi prema naprijed.
Defanzivno su jako dobri i taktički sjajni. Cubarsí se razvija na nivou kakav su Piqué i Puyol imali za reprezentaciju. Uz njega će djelovati Laporte ili Eric Garcia, njegov kolega iz kluba. Što se tiče bekova, Španija je prosto zasuta opcijama. Cucurella je iznenadio sve u nastupu na Euru 2024. Grimaldo i Porro sjajne su opcije s klupe.
De La Fuente nije pozvao igrače poput Huijsena, Le Normanda. Viviana, Baldea… što samo govori o širini i snazi defanzivne linije Španije.
Selektor Luis De La Fuente ugradio je u tim pravu taktičku fleksibilnost. Španija se nedavno raspoređuje u 4-2-3-1, reintegrirajući Rodrija i Pedrija kao sidra dok Yamal dobija prostor da djeluje slobodnije. Mogu kontrolisati utakmice, ali mogu i prodirati brzo kada je to potrebno. Svaki posjed ima svrhu i tranzicijska igra je oštrija nego ikad. Igraju i visoku defanzivnu liniju, što ih je kaznilo na prethodnom SP-u, ali su ovog puta daleko bolje opremljeni za taj način igre.
Osvajanje Eura 2024. uvjerljivo i bez poraza vjerojatno pokazuje da su nešto naučili iz grešaka na posljednjem SP-u. Španija je od tada izgubila svega tri puta u 39 utakmica, gostujući poraz od Škotske, jedna prijateljska od Kolumbije i poraz u finalu Lige nacija od Portugala. U kvalifikacijama su prošli bez poraza s gol razlikom +12 u šest utakmica. FIFA World Rankings ih trenutno stavlja na prvo mjesto, poziciju zasluženu kroz dosljednu izvrsnost.
Španija je favorit u svojoj grupi pored nezgodnog Urugvaja te autsajdera Saudijske Arabije i Zelenortskih Otoka. Prema očekivanjima, Španija bi do polufinala mogla susresti protivnike poput Hrvatske, Turske, Belgije ili Kolumbije, dok bi u polufinalu uslijedio okršaj s Englezima ili Francuzima.
Od Crvene furije i decenija frustracije, kroz revoluciju tiki-take i zlatnu generaciju, pa sve do ovog novog, svježeg i eksplozivnog tima koji kombinuje kontrolu, kreativnost i direktnost, Španija je uvijek iznova pronalazila načine da ostane u vrhu. Sada, s Yamalom koji s tinejdžerskim samopouzdanjem diktira ritam igre, s Rodrijem koji osigurava ravnotežu u veznom redu, s Pedrijem koji nastavlja nasljeđe Xavija i Inieste i nizom sjajnih odbrambenih rješenja, Španija ima tim koji je istinski sagrađen za osvajanje Svjetskog kupa.
SP 2026. pruža im prilike kakve su čekali šesnaest godina. Forma je tu, talenat je tu, a i taktička evolucija koja ih razdvaja od predvidljive Španije iz prethodnih SP-ova jasno je vidljiva. Ako uspiju zadržati zdravlje ključnih igrača i ako pronađu način da se nose s kaotičnim, tranzicijskim stilom neeuropskih protivnika koji ih je koštao u prošlosti, nema razloga zašto La Roja ne bi ponovo podigla zlatni trofej.
Španija igra fudbal koji ne samo da pobjeđuje, nego i osvaja srca. I 2026. bi mogla biti godina kada konačno osvajali i sve ostalo što su čekali.
Možda će vam se i ovo svidjeti:
