030. Svjetsko prvenstvo sve je bliže, a naš portal nastavlja donositi najbolje analize svake reprezentacije na Svjetskom prvenstvu. Nakon Ekvadora, Brazila, Francuske i Njemačke, danas je na redu aktualni svjetski prvak, Argentina.
Gaučosi dolaze u Sjevernu Ameriku kao aktualni svjetski prvaci. Reprezentacija Lionela Scalonija jedna od najboljih reprezentacija na svijetu posljednjih godina. Pored Mundijala, osvojili su posljednja dva izdanja Copa Americe te pokazali dominaciju iznova i iznova.
Jedno od pitanja koje lebdi oko Argentine pred nadolazeći Mundijal jeste hoće li Lionel Messi nastupiti na svom šestom Svjetskom Prvenstvu. Unatoč tome što igra svaku prijateljsku utakmicu i što nema zvaničnih naznaka o povlačenju, pitanje opstaje. Jedno je sigurno: Da nije namjeravao igrati, Messi bi to već odavno objavio. Bio je Messi emotivan tijekom posljednje prijateljske utakmice Argentine na domaćem terenu, ali argentinski mediji pretpostavljaju da mu je to bila posljednja utakmica na domaćem terenu.
Messi bi mogao ući u historiju odigrali svoje šesto prvenstvo u karijeri. Nijedan igrač do sada to nije uradio, a upravo bi on i Ronaldo mogli postati jedini igrači s tom privilegijom. Motivacija je tu i više nego dovoljna. Tri gola mu nedostaju do izjednačavanja Klosevog rekorda u broju mundijalskih golova. Argentina uz to ima realnu šansu da postane prvi tim koji je osvojio dva uzastopna Mundijala od Brazila s kraja pedesetih i početka šezdesetih godina. No, motivacija je samo jedan dio priče. Ono što ovu Argentinu čini posebno zastrašujućom jest da su dokazali da mogu pobijediti i bez Messija, a potom ga zadržali u ekipi.
Većina prvaka tretira naslov kao završnu liniju. Podignu pehar, proslave i negdje u narednom ciklusu glad polako jenjava. To je gotovo zakon fudbala. Argentina je taj zakon odbila prihvatiti. Nakon titule na Mundijalu u Kataru u decembru 2022. godine, Scalonijeva ekipa nije usporila. Do jula 2024. bili su opet prvaci Južne Amerike pobijedivši Kolumbiju 1:0 u finalu Copa Americe golom Lautara Martineza u 112. minuti ušavši kao zamjena hladne glave. Kolumbija je imala niz od 28 utakmica bez poraza, pritiskala je Argentinu, Messi je morao napustiti teren zbog povrede, a ekipa ni tad nije paničila. Strpila se i zadala posljednji udarac. To nije samo pobjeda, nego pobjeda na ružan način kada lijep nije dostupan, a to je sasvim drugačija vještina koja se ne može naučiti za jedan ciklus.
U martu 2025. razbili su Brazil 4:1 u kvalifikacijama za Mundijal, s četiri različita strijelca i bez Messija na terenu. Zatim su pobijedili Urugvaj 1:0 u Montevideu bez Messija, Lautara i Di Marie U septembru 2024. savladali su Čile 3:0 opet bez Messija i Di Marie. Recept koji je godinama bio zaštitni znak protivničkih planova, “zaustavi Messija, zaustavio si Argentinu”, više ne postoji. A kada takva ekipa dočeka protivnika i taj protivnik ugleda Messijev broj 10 na listi startnih postava, svaka taktika pada u vodu.
Argentina se još jednom prošetala kvalifikacijama, za razliku od Brazila. Gaučosi ovog puta nisu bili neporaženi, ali su itekako pokazali tko je gazda Južne Amerike. Pobjede nad Brazilom, Urugvajem, Kolumbijom i Ekvadorom jasan su pokazatelj da su trenutno koplje iznad svih.
Posebno je zanimljiva uloga Lionela Scalonija, selektora koji je preuzeo reprezentaciju kada to nitko drugi nije htio i koji je tada bio masovno dovođen u pitanje. Njegova najveća vrlina nije taktika, nego upravljanje grupom i retorika. Zna kada da zarotira igrače i kada da pusti mladog igrača u historijski trenutak bez straha da će sve propasti. Primjer je Enzo Fernandez koji je na Mundijalu u Kataru imao svega tri nastupa, a potom zabio gol koji je Argentini spasio živu glavu u utakmici s Meksikom, odmah nakon šokantnog poraza od Saudijske Arabije. Izbacivanje iskusnog Paredesa iz startne postave moglo je razbiti grupu upravo u tom kritičnom trenutku, ali Scaloni je to riješio bez vidljivih pukotina. Njegova formula nije rigidna: Ekipa može igrati 4-3-3, kompaktni 4-4-2 ili hibridne formacije, ali principi ostaju isti. Emocionalna stabilnost, jasnoća uloga, kolektivni rad i disciplina.
Srednji red Argentine tiho guši protivnike prije nego što oni i primijete. Enzo Fernandez, Alexis Mac Allister i Leandro Paredes tri su igrača koji vode Argentinu do toga da se svaka utakmica igra na argentinski tempo, u argentinskim prostorima i po argentinskim uvjetima. Napadačka linija s Julianom Alvarezom i Lautarom Martinezom nudi dva potpuno različita problema: jedan će trčati i vršiti presing unatrag do besvijesti, a drugi će kazniti u trenutku kada protivniku padne koncentracija u šesnaestercu. Mladi igrači poput Nica Paza, Guliana Simeona i Valentina Barca donose svježinu i vertikalnost u ekipu koja bi inače mogla počivati na stečenoj slavi, a Scaloni ih ne libi uvrstiti ni u ključnim trenucima.
Iza svega stoji i Emiliano Martinez, golman koji u izvođenju penala nije samo golman nego psihološki događaj. Proteže se, ulazi u lični prostor strijelca i tjera ga da osjeti težinu cijelog udarca još prije nego što je krenuo u zalet. To je detalj koji se ne može taktički poništiti. Ispred njega, Cristian Romero donosi mentalitet koji se ne može trenerski naučiti: Glavom na kopačku za tim ako treba.
Prijateljske utakmice Argentine otvorile su više pitanja nego odgovora. Umjesto susreta s europskim velesilama pred Mundijal, Argentina je igrala protiv Mauritanije, Zambije, Angole i Portorika, reprezentacija koje ne mogu biti prava provjera za svjetskog prvaka. Emiliano Martinez otvoreno je rekao da Argentina ne može znati gdje se nalazi ako se mjeri isključivo protiv takvih protivnika. Planirani duel sa Španijom trebao je biti glavni test priprema, ali je zbog ratnih zbivanja na Bliskom istoku otkazan, a dvije strane nisu pronašle alternativu.
U pozadini svega nalazi se predsjednik saveza Claudio Tapia, čiji način vođenja argentinskog fudbala izaziva brojne kritike. Ligaški format mijenja se gotovo konstantno, a Tapia je istovremeno povezan i s klubom koji se takmiči u toj ligi. Ipak, uspjesi reprezentacije i dalje ga štite od ozbiljnijih napada javnosti. Unutar reprezentacije postoji određena frustracija, ali je za sada drže pod kontrolom autoritet Lionel Scaloni i dobra atmosfera u svlačionici.
Argentina se nalazi u grupi J s Alžirom, Austrijom i Jordanom. Trebala bi to biti lagana grupa za Gaučose kao i put do četvrtifnala ukoliko ne bude iznenađenje. Ipak, ako bi i Portugal i Argentina bili prvi u grupi i pobijedili svoje protivnike do te runde, onda bi imali posljednji, finalni okršaj Ronalda i Messija i potencijalno jednu od najvećih utakmica u historiji Svjetskih prvenstava.
Osvajanjem još jednog Svjetskog prvenstva, Argentina bi se izjednačila s Italijom i Njemačkom sa četiri titule kao i s Brazilom i Italijom, jedine dvije reprezentacije koje su osvajale turnir back-to-back. Ipak, uradili bi ono što nitko nikad nije. Gaučosi imaju priliku vezati četiri velika turnira koja su osvojila, odnosno sva Svjetska i dvije Copa Americe.
Argentinska javnost živi s uvjerenjem da je ova generacija nepobjediva i da je osvajanje druge uzastopne titule minimum, a ne ambicija. Četvrtfinale bi se smatrao neuspjehom, sve ispod finala teško bi se moglo proglasiti prihvatljivim. Ovo nije samo talenotvan tim s bogatom historijom. Ovo je tim koji je dokazao da i bez Messija može igrati kao i s njim u startnoj postavi. Najveći igrač svih vremena ne guši svoj tim, ali nije ni nezamjenjiv. Ovo je kompletna mašina za turnirski fudbal, izgrađena da izdrži loše večeri, upije povrede, osvježi se mladošću i pobijedi čak i kad lijepo ne ide.
Možda će vam se i ovo svidjeti:
