Kad zvižduk postane glasniji od himne.
Postoje momenti u sportu koji nadilaze rezultat. To su oni momenti kada lopta prestane biti najvažnija stvar na terenu. Kada se umjesto u teren i majstore nogometne igre gleda u tribine, u lica, u poruke koje se šalju, svjesno ili nesvjesno. Nažalost ovaj put svjesno.
Finale Kupa Bosne i Hercegovine u Mostaru bio je upravo takav trenutak. I, nažalost, još jedan poraz, ali ne nogometni.
Zvižduci na himnu države u kojoj igraš, u čijem takmičenju učestvuješ, čiji trofej želiš podići – to nije bunt. To nije ni stav. To je poraz elementarnog poštovanja. I nije problem samo u onima koji zvižde. Problem je u tišini onih koji bi morali reagovati.
Jer, šta smo vidjeli?
“Navijače” koji psuju državu za čiji se Kup njihov klub bori. Vidjeli smo Nogometni savez odnosno njegove reprezente koji okreću glavu, kao i mnogo puta do sada. Vidjeli smo normalizaciju nenormalnog.
Gdje su granice?
U nekim drugim zemljama, u nekim drugim sistemima, NORMALNIM I CIVILIZOVANIM društvima, ovakva utakmica bi bila prekinuta, igrači povučeni sa terena, a klub sankcionisan i stadion zatvoren. Jer postoje vrijednosti koje su iznad sporta.
Kod nas, međutim, postoji samo šutnja i opravdavanje. I kao da to nije dovoljno, sve dolazi u kontekstu atmosfere koja se godinama pažljivo njeguje. Retorike koja ina za cilj da dijeli, vrijeđa, provocira, forsiranje ciljanih izjava koje prelaze granicu dobrog ukusa i ulaze u zonu otvorenog vrijeđanja.
Kada trener, kao javna figura, šalje poruke koje ne spajaju nego razdvajaju, to više nije samo sport, to postaje društveni problem. Mostar, grad koji je preživio ono što mnogi ne mogu ni zamisliti, i dalje nosi ožiljke podjela.
Stadion koji bi trebao biti mjesto susreta i igre, često postaje poligon za demonstraciju svega onoga što nas razdvaja. Dok u svijetu klubovi iz istih gradova dijele stadione, kod nas se danima pregovara hoće li protivnički navijači uopće moći prisustvovati utakmici.
To nije nogomet. To je simptom.
Simptom društva koje još uvijek nije odlučilo šta želi biti, ili barem jedan njegov dio koji na silu želi promovisati nenormalno kao normalno i prihvatljivo.
I nije ovo izolovan incident, ovo je kontinuitet, mali dio jedne šire slike u kojoj se sportski događaji koriste kao produžena ruka političkih i ideoloških sukoba. U kojoj se granice testiraju, a reakcije izostaju. A kada izostanu reakcije – šalje se poruka da je sve dozvoljeno.
U takvom ambijentu, nije iznenađenje ni što pojedinci na terenu ili uz teren biraju da ignorišu simbole države. Nije iznenađenje ni što kapiten šuti, niti što pomoćni sudija okreće glavu. Jer, kada sistem šuti – šutnja postaje norma.
I tu dolazimo do suštine.
Nije problem samo u onima koji zvižde, problem je u onima koji dopuštaju da zvižduk postane glasniji od himne.
Bosna i Hercegovina je, sviđalo se to nekome ili ne, država svih nas. Njena takmičenja, njeni klubovi, njeni igrači, dio su istog – NACIONALNOG sistema. Ne možeš birati samo ono što ti odgovara, a pljuvati po ostatku, to nije princip, to je licemjerstvo.
Istovremeno, svjesni smo šireg konteksta, pritisaka, ideja o podjelama, pokušaja redefinisanja onoga što je već definisano. Izjava koje dolaze i iz političkih i iz vjerskih krugova, a koje dodatno komplikuju ionako krhku ravnotežu.
Ali upravo zato odgovornost je veća. Zato je važno ostati pribran, ne upasti u zamku mržnje kao odgovora na mržnju. Ne spustiti se na nivo onih koji provociraju, jer to je ono što se često želi, reakcija koja će opravdati sljedeći korak.
Mudrost, snaga i hrabrost, to su alati koji su nam potrebni, koji su potrebni zdravom dijelu ovog društva.
