Nisam neki fan košarke, osim kada se radi o nacionalnoj selekciji Bosne i Hercegovine, ali ruku na srce tada pratim i šah i paraglajding.
Ipak sramotno bi bilo ne napisati riječ ili dvije o jednom od najvećih košarkaških stratega naših prostora, i nekadašnjem selektoru Bosne i Hercegovine.
Znate postoje ljudi čije ime nadilazi sport, to su oni ljudi koji nisu samo treneri, nego su doslovno škole, institucije. Ne sistemi, nego filozofije. Jedan od takvih bio je Duško Vujošević.
Činjenica je kako se treneri uvijek vrijednuju i mjere titulama, a autoritet se često pokušava kupiti galamom ili statusom, pa, ruku na srce i Vujošević je bio starog kova, tvrd, beskompromisan, ali istovremeno i duboko posvećen onome što sport zapravo jeste: odgoju.
Rođen je u Podgorici 1959. godine, a svoj trenerski put počeo je davno, još početkom osamdesetih, međutim legendu o sebi ispisao je tamo gdje je ostavio najdublji trag – u Partizanu.
I nije to bio trag u trofejima, iako ih je bilo napretek, čini mi se kroz trenersku karijeru taman toliko da se umorite dok brojite, a među njima i pet puta ABA liga, višestruki je prvak države u različitim sistemima, kupovi, evropske završnice, pa i onaj legendarni Final Four Eurolige 2010. godine.
Ali ono što se ne može upisati u statistiku, e to je ono zbog čega će ostati upamćen. “Stvarao” je igrače, i možda još važnije, stvarao je ljude.
U njegovom sistemu nisi mogao “preživjeti” ako nisi bio spreman dati sve, jer Duško naprosto nije priznavao polovičnost, nije trpio alibi. Bio je trener koji te neće maziti, ali će te naučiti kako da stojiš uspravno, i kada je najteže.
Baš zbog toga su njegovi igrači izlazili iz sistema kao ozbiljni ljudi, a ne samo kao talenti.
I zato je bio poštovan, čak i kada nije bio voljen.
Na ovim prostorima, gdje se često zaboravlja, gdje se uspjeh brzo potroši, a autoritet relativizira, Vujošević je bio konstanta. Glas razuma i glas otpora protiv površnosti.
Vodio je klubove širom Evrope – od Italije i Španije do Rusije, ali selektirao je i nacionalne reprezentacije, među kojima i Bosnu i Hercegovinu.i možda upravo tu leži posebna emocija za nas, ili barem za mene. Jer nije bio “naš”, ali je bio dovoljno veliki da bude i naš. Iako, nisam mu nikada progutao jednu “psovku” u eter, ali o tome drugom prilikom.
Njegov mandat na klupi Bosne i Hercegovine nije bio dug, ali je bio značajan, donio je ono što je uvijek nosio – disciplinu, sistem i ideju da i mi možemo razmišljati ozbiljno, evropski, bez kompleksa.
U zemlji gdje se često traži prečica, on je donosio proces, a proces nikada nije popularan, ali jedino proces donosi trajnost.
Posljednjih godina borio se sa zdravljem, napadao ga je dijabetes, a konstanta su bili problemi s bubrezima, komplikacije koje su ga pratile dugo vremena.
I na kraju, danas, 8. aprila 2026. godine, ta borba je završena. Preminuo je u 67. godini života, ostavljajući iza sebe prazninu koju neće biti lako popuniti. Ali možda je pogrešno govoriti o praznini. Jer ljudi poput njega ne odlaze u potpunosti. Ostaju u generacijama koje su prošle kroz njih, u igračima koji danas vode druge i uprincipima koji se, i kada ih ne vidimo, i dalje primjenjuju.
U svijetu sporta koji sve više liči na industriju, odlazak ljudi poput Vujoševića podsjetnik je na nešto što smo zaboravili: Veliki treneri ne stvaraju samo pobjede, oni stvaraju temelje.
I zato, iako nisam neki fan košarke, znam da je danas otišao jedan od onih zbog kojih sport ima smisla.
I to je dovoljno da se zastane.
I napišu “riječ ili dvije”.
