Za portal Sport bez cenzure bosanskohercegovačka književnica Nura Badzulj Hubijar podijelila je priču o Harisu Brkiću.
“Na rodnom listu, samim tim i na ostalim ličnim dokumentima, Faruku Alagiću su dan, mjesec i godina rođenja netačno upisani. Rodio se 31.12.'74. godine u 23 sata i 58 minuta. Kako su novinari lokalnih medija, radija i televizije, u hodniku strpljivo čekali da građanstvu saopšte vijest o prvorođenom u novoj godini, ljekar je u karton upisao da se rodio minutu iza ponoći, dakle 1.1.'75. Majka je to iz usta brbljive babice saznala već sutradan, ali je bila isuviše sretna da bi takvim sitnicama pridavala važnost. Čak joj je imponovalo kada se u reprizi novogodišnjeg programa gledala kako ga, ozarena ljepotom materinstva, drži u naručju. Vijest je objavljena i na radiju u kojoj je ponosna majka, na pitanje kako će se zvati, spremno odgovorila: Faruk. Lažni datum je upravo simbolizirao početak godine i jednog budućeg života.
Faruk je bio željeno, nježnom ljubavlju voljeno dijete. Novorođenački i dojenački period – dojio je više od godinu dana, mjesec nakon što je prohodao – prošli su nevjerovatno brzo. Majka ga je podizala s lakoćom, bez napora i briga. Bio je zdrav i veseo, malo zahtijevan. Budio bi se redovno samo dva puta noću, da doji.
Još u obdaništu je ispoljavao svoje dvije ljubavi – prema košarci i prema psima. Otac mu je u bašči pored vikendice na ploču zakucao koš, kupio loptu. Tamo je, izuzev zime i kišovitih dana kasne jeseni, najradije provodio popodneva i vikende. Bio je neumoran, nerado je prekidao igru čak i kada bi trebao jesti. Tata mu je rekreativno igrao košarku te mu je mogao biti dobar učitelj. Faruk je uživao i doista igrao dobro za svoju dob, čak izuzetno dobro, moglo bi se bez pretjerivanja reći. Mama bi se naslonila preko balkonske ograde i s pomalo ljubomore gledala njih dvojicu opčinjenu čarima igre. Iz godine u godinu otac je skidao koš i podizao ga visočije.
Faruk je imao blagu ćud i vedru narav. Činilo se da uživa u igri radi igre, ne zbog postignutih koševa. Ni kada bi nekoliko puta uzastopce promašio, istinska radost nije se gubila sa njegova lica. Nije to bila radost ni prema čemu konkretnom, jednostavno, bila je to radost što živi.
Druga njegova ljubav bili su psi. Nije ih dijelio na rasne i lutalice, svi su u njemu budili nježnost, želju da bar jednog ima za prijatelja. Znao je kako je majka slaba na njegove želje, pa ipak se, svaki put kad bi spomenuo kupovinu psa, žestoko opirala. Da je bilo u pitanju bilo šta drugo, sasvim izvjesno bi davno popustila, ali se gotovo patološki bojala bolesti, alergija, gadila dlaka, plašila obaveza.
Brzo je rastao. U šestom razredu je već bio rame uz rame s ocem, u osmom ga je prešišao za čitavih petnaest centimetara. Tada je bio glavni u školskom košarkaškom timu i baš zahvaljujući Faruku, juniori gradskog kluba najčešće su dobivali utakmice.
U četvrtom gimnazije, isti dan je doživio da mu se ostvare dvije želje. Počeo je igrati u seniorskom timu i dobio je Boni.
Bila je zima ‘91. Ako bismo precizno govorili, bio je desetog februara ‘91. godine. Šef stručnog štaba i trener seniora više puta su, slušajući priče koje su kolale gradom o sjajnoj igri mladog Alagića, počeli dolaziti na tribine i s istinskim užitkom gledali dribling, skokove i najzad zakucavanja mladog čovjeka na čijoj su se bradi stidljivo pojavljivale prve dlačice.
Dakle, tog desetog februara ‘91. on je zvanično pozvan da zaigra u seniorskom timu i, mada je u duši istoga trena prihvatio, iz nekakvog osjećaja obaveze kazao da će im konačnu odluku saopštiti sutradan, nakon što razgovara sa roditeljima.
Vraćao se kući gazeći dubok snijeg. Ushićenje je činilo svoje pa nije ni osjećao kako je leden sjeverac, malo se čudio što ljudi tako žure i na glave navlače kragne svojih jakni.
Na otiraču pred vratima našao je malo čupavo sivobijelo klupko. Glavica je bila zavučena pod savijene zadnje šape, od nje se vidjelo samo uho.
– Našao sam ga pred vratima i niko mi ga neće oduzeti. Ako ga izbacite, idemo oboje. Uostalom, ja sam danas postao neko – kazao je roditeljima.
Tata se blagonaklono smiješio gledajući čas sina, čas pseto. Mama nije kazala ništa, lice joj je imalo izraz gađenja i pomalo straha.
Od te je večeri Boni – Faruk je odabrao ime – postala član porodice, a od narednog dana Faruk član seniora Slobode. U kratkom vremenu između njega i Boni rodila se ljubav koja će trajati, koju ništa neće umanjiti, kamoli ubiti, čak ni sama smrt. Uskoro će to postati ljubav na daljinu.
Naime, Faruk Alagić će već s proljećem, pred naletom rata, a na nagovor i molbe roditelja, otići rodbini u Dalmaciju. Dok se rat u njegovoj zemlji istom zahuktavao, Faruk je zaigrao u prvoligaškom timu države u kojoj tek što je rat bio zaustavljen. Itekako zaigrao. Na košarkaškom nebu susjedne zemlje rođena je nova zvijezda.
Noći su donosile more, brigu za roditelje, prijatelje, grad u kome se rodio i odrastao. Bilo ga je pomalo sram, teško je i samom sebi priznavao da ga je najviše mučio žal za Boni. Nosio je u duši njezine velike vlažne oči, mrku njuškicu. Ponekad bi se trzao iz sna jer bi mu se učinilo da se njeno toplo tijelo naslonilo na njegova leđa kao one zime koju je sa njom proveo kod kuće. Sasvim jasno u svakom času mogao je oživjeti ni kod jednog živog stvora jače izraženu radost kod svakog novog susreta.
Stekao je prijatelje, družio se, izlazio u diskoteke, kina, večernje šetnje. Za svakim psom na ulici, onim na povodcu vlasnika ili samotnjaku, osvrtao se i gledao ga dok ne zamakne iza ugla ili neke zgrade. Pred kinom Jadran prvi put je vidio Ivanu i zaljubio se na prvu. Na svakoj utakmici, bez obzira gdje se igrala, sjedila je na tribinama i činilo joj se kako sama raste i leti visoko dok je publika na svako zakucavanje skandirala: Faruk! Faruk!
Za dvije godine tri puta je Cestom spasa ušao u rodni grad. Nevjerovatna mješavina roditeljske radosti i želje da se što prije vrati na sigurno. Granate i snajperi ne biraju… Sati i sati igre sa Boni, uzaludni napori da se bar na kratko odvoji, okupira nečim drugim. Tuga u njenim očima kada bi odlazio bila je vidljivija nego u očima majke. Možda zato što mamine oči od suza nije mogao jasno vidjeti.
Do sad se nije saznalo, vjerovatno nikad i neće, ko je i zbog čega pred vratima zgrade u kojoj je stanovao, u noći, 31.12. 1995., dvije minute prije ponoći ispalio smrtonosni hitac. Došli su policajci i medicinska ekipa. Konstatovana je smrt, obavljen uviđaj, u karton upisano da je smrt nastupila 1.1.1996. neposredno iza ponoći. U Crnoj hronici objavljena je kratka vijest o tragičnom kraju mladića pred kojim je bila sjajna sportska budućnost. Objavljena je i fotografija snimljena u Splitu, ona za lična dokumenta (vadio je prvu i posljednju ličnu kartu). Novinar, očito nekonvencionalan, naveo je i opasku dežurnog ljekara: Jebeno je počela Nova godina.
Čelnici kluba dopratili su tijelo. Došla je i Ivana. Boni je, sva nekako smanjena i beskrajno tužna, na tren ustala, dugo je njušila, liznula hrapavim jezikom po ruci pa se vratila u ugao.
Ispraćaj kakav je imao Faruk Alagić u gradu niko prije njega nije imao. U njegovoj sobi ostali su pehari, dresovi, patike, prva lopta koju mu je otac kupio još dok je bio u obdaništu. Boni povazdan i svu noć bez glasa leži na podu. Ponekad, kad je sigurna da je niko ne gleda, ustaje, polako, pažljivo njuši dres, patike.
Faruku je postavljen mermerni spomenik one godine kada je završen rat. Kad je otac poveo majku da ga vidi, odlučili su povesti i Boni. Već na kapiji groblja istrgla je povodac i potrčala između mezara. Došla je do Farukovog, šapicama napravila malu rupu i legla. Majka se i danas kune da je plakala.”
– Nura Bazdulj Hubijar
