Protekla sedmica mi je pokazala zašto sam bio toliko tužan kad zbog povrede nisam mogao nastupiti u novembarskom ciklusu za kvalifikacije.
Zato sam prvo ovogodišnje okupljanje koje je započelo protekle sedmice doživio kao dobro izmješan spoj emocije, želje, energije, nade, erupcije radosti i okova tuge.
Toliko strasti u želji za pobjedom i plasmanom na Evropsko prvenstvo u energiji protkanog duha zajedništva jednostavno nije moglo završiti nikako drugačije nego upravo onako kako smo očekivali.
Strah da će nešto krenuti po zlu nažalost se prelio van terena i došao je u omotu teške i tužne vijesti da nas je odmah nakon utakmice napustio Nihad Atić, otac našeg Ede.
Zadivljujuća je količina empatije koju su svi momci iskazali odmah nakon te vijesti , tako da Edu nismo napustili do duboko u noć uz obećanje da ćemo utakmicu u Francuskoj odigrati za njega, njegovog i našeg Nihu.
U Orleansu opet emocije, neki dragi ljudi, ulice i grad u kojem sam proveo prelijepe životne trenutke.
Motiv više da, u fantastičnoj atmosferi u kojoj je dominirao navijački štih naših Fanaticosa, odigramo odličnu utakmicu.
Poraz u zadnjoj sekundi od Francuske, je dio procesa kroz koji prolazi ova ekipa meni izuzetno dragih ljudi koji su, ustvari, moja druga porodica.
Željno, jako, u energiji duha i zajedništva iščekujemo žrijeb i formiranje grupa.
Neprocjenljiv je to doživljaj.
Eurobasket, here we come🇧🇦
