Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine jutros je otputovala na Kipar, gdje će igrati na Eurobasketu. Među 12 putnika, na žalost velikog broja navijača naše zemlje, nema Luke Garze.
Razlog je taj što FIBA nije skinula zvjezdicu pored njegovog imena, što bi mu omogućilo da nastupa za BiH kao domaći igrač.
Dugo sam sanjao da nosim dres BiH
Portal BHbasket objavio je i emotivno pismo koje je Luka Garza još u aprilu poslao na adresu Košarkaškog saveza BiH, kao i generalnom sekretaru FIBA-e Andreasu Zagklisu te predsjedavajućem FIBA Worlda šeiku Saudu Aliju Al-Taniju.
Poštovani gospodine,
Pišem vam, ne kao profesionalni košarkaš, već kao unuk, noseći obećanje u srcu koje sam dao mnogo prije nego što sam ikada dotakao NBA parkete.
Moje ime je Luka Garza. Ponosan sam na svaki dio svog naslijeđa, ali nijedan dio me ne zove dublje od mojih bosanskih korijena. To je zemlja moje majke Šejle, njene majke, a moje bake Ksenije i njenog pokojnog oca Refika Muftića – mog dede.
Dugo sam sanjao da nosim dres Bosne i Hercegovine, ne samo kao sportista, već kao sin bosanske zemlje, kao čovjek koji želi odati počast svojoj porodici i kao ljudsko biće oblikovano ljubavlju, otpornošću i duhom svojih predaka.
Moj djed, Refik, bio je legenda u Sarajevu. Ne zato što je bio kultni golman FK Sarajeva, već zbog načina na koji se nosio kroz život. Bio je čovjek iz svog naroda.
Vidio sam to u načinu na koji su ga ljudi zaustavljali na ulicama s divljenjem i zahvalnošću, ne samo zbog njegove igre, već i zbog njegove humanosti. Tokom rata, kada je nada bila oskudna i svijet se ohladio, on je ostao u Sarajevu. Rizikovao je sve. Donosio je hranu, vodu, čak je i pretvarao njegov automobilski akumulator u izvor energije kako bi komšije mogle preživjeti tamu. Bio je čovjek koji nije nosio odijelo supermena, ali je spašavao živote tihom hrabrošću.
Tada sam bio samo dječak, posmatrao sam, učio, udisao svakom porom šta znači biti Muftić. I šta znači biti Bosanac.
Moj rođak, Amar Alibegović i ja sanjali smo da zajedno igramo rame uz rame za zemlju našeg dedu. Ne za slavu, već za ljubav. Za porodicu. Našoj baki, koja je još živa, to bi značilo sve na svijetu da to vidi.
I iako mog djeda više nema, vjerujem da on bdije nad nama. I znam u svom srcu da ga ništa ne bi učinilo ponosnijim nego vidjeti svoja dva unuka, ujedinjena, kako igraju ne za sebe, već za sve za šta se on zalagao.
Moji roditelji su podnijeli zahtjev za moju bosansku naturalizaciju kada sam imao samo osam godina. Mnogo prije nego što sam igrao na koledžu ili u NBA ligi. Mnogo prije nego što je iko znao moje ime. Nikada nisam tražio bosanski pasoš da bih nastavio svoju karijeru.
Tražio sam jer sam Bosanac. Jer je ova zemlja dio mene. Jer svaki put kada vidim plavo-žuto, vidim oči svog dede, ruke svoje bake, suze svoje majke kada je bila prisiljena napustiti svoj dom, porodicu i normalan život koji je imala zbog rata, ostavila je sve iza sebe da bi započela život u Sjedinjenim Državama, a kasnije je 11 godina radila za bosansku ambasadu, nikada ne zaboravljajući odakle dolazi.
Sada, kako se približava Eurobasket, tražim nešto veće od sebe: da nosim dres Bosne i Hercegovine bez zvijezde pored svog imena. Ne kao stranac. Već kao sin koji se vraća kući.
U potpisu, Luka Garza
