Piše: Admir Gluhić
Problem “stasavanja” igrača, odnosno prelaska sa talenta na gotovog igrača jedan je od problema sa kojima se često susreću u svim timovima. Igrači jednostavno nestanu po prelasku iz omladinskog u seniroski sport.
Primjetno je to posebno kada gledamo reprezentativne omladinske selekcije. Posebno je upečatljivo da gotovo vrhunske omladinske selekcije iz neorganizvanih sistema, sa stasavanjem “propadaju”. Najočitije je to na primjeru reprezentativnih fudbalskih selekcija sa afričkog kontinenta.
Napraviti uspješan prelaz sa statusa talenta na formiranog “gotovog” fudbalera se pokazuje kao jako težak, možda i najteži posao u fudbalu. I da, činjenica ja da to mnogo lakše ide u uređenim sistemima. Tamo ipak imamo strateško planiranje, kvalitativno a ne neko drugo selektiranje i šta sve ne.
Većina mladih igrača, koji su se pokazali kao potencijalni reprezentativci ili veliki klupski talenti, vrlo brzo nestaju sa scene kada zagaze u seniorski fudbal. Jedan od razloga je u tome što oni sami, ali i njihovi menadžeri, pa možda čak i roditelji igrača jako nestrpljivi.
Pregršt mladih i izuzetno perspektivnih igrača, u stadiju u kojem još nisu kompletni i nisu igrački formirani pojave se u nekoliko utakmica i ostave određeni dojam. Pojave se na nivou gdje im igračka vrijednost poraste i samim tim rastu i njihove ambicije. Porastom ambicija, rate i želja, traži se mogućnost da promijene klub i potpišu ekonomski gledajući bolji ugovor od postojećeg, jer se to pod defaultu smatra iskorakom.
Ovdje se često i naprave prve prave greške i promašai. Prirodno je kako igrači, roditelji i menadžeri prvo gledaju bolju naknadu i platu, bolji i prestižniji klub. Pri tome (ne)svjesno zanemare najbitnije stvari za mladog fudbalera: minutažu i osjećaj posvećenosti na razvoj i napredovanje.
Svjedoci smo da mladi igrači rade na taj način i tako uglavnom završe svoju karijeru igrajući drugorazredni fudbal ili za marginalne evropske klubove. Primjera radi, naša liga imala bi mnogo bolji status ukoliko bi mladi igrači ostali godinu-dvije duže u klubovima gdje su uspješni i gdje im ide dobro i gdje osjećaju sigurnost. Na ovaj način imali bi ono što je važno za mlade igrače kontinuitet igara i daljnji lični progres.
Ovim bi i omladinske reprezentacije imale veću korist jer bi u tom slučaju imale gotove igrače na raspolaganju, koji su članovi prvih timova klubova u prva dva razreda domaćeg šampionata.
Kod čovjeka, a posebno kod mladih ljudi, koji iskažu potencijal i određeni kvalitet, ništa ne nudi bolju podlogu za razvoj u igračkom smislu više nego vjera u igrača. Na to se nadograđuje status koji mu se daje u klubu, minutaža na terenu i osjećaj važnosti u cijelom projektu. Projektu stvaranja igrača i daljnjoj nadogradnji talenta. To mladom igraču povećava ličnu zonu sigurnosti i samim tim dolazi do većeg stepena razvoja radnih sposobnosti i navika igrača.
Preuranjen odlazak ili pogrešan izbor novog kluba, znači preskakanje koraka u procesu, i jako često donosi sve suprotno od ranije navedenog i igrači gube samopouzdanje i time nestaju sa fudbalske mape.
U fudbalu se svi i sve mogu prevariti, ali ne i navijače. Oni su ti konzumenti pred koje moraš na kraju izložiti svoj proizvod i oni taj proizvod ili prihvate ili ne prihvate. Misljenja sam da se često dešava da u slabije organizovanim sistemima, bilo klubovima ili nacionalnim selekcijama pojedinci ostvaruju profit na neki nesportski način. Nesportski po principu da kada nema sistema, nema jasno utvrđenih kriterija i pravila, i onda igrači slabijih kvaliteta stoje kao prepreka u razvojnom putu talentovanih igrača. Time se dio igrača koji nesporno posjeduju talenat izgubi već u ranoj fazi razvoja a još jedan dio na prelasku iz omladinskog u seniorski fudbal.
Tamo gdje se uspostavi sistem, uz malo strpljenja ubrzo dolaze i prvi uspjesi. Samo to treba istrpiti, a mi smo ljudi koji ne vole sistem i proces.
