Piše: Admir Gluhić
Osobe sa dovoljnom količinom samopouzdanja vjeruju u sebe i vjeruju sebi. Razlog je to, ili barem jedan od razloga zbog kojih takvi pojedinci i postižu rezultate.
Svako od nas treba da odvoji malo svoga vremena da se zapita šta misli o sebi i kakav odgovor bi mogao da nas zadovolji. Da li često govorimo sebi kako smo jaki, talentovani i da li smo uopšte dovoljno samouvjereni?
Rijetko kada pišem sa tačnom odrednicom i u smislu da adresiram ili spominjem imena, osobe ili situacije. Trudim se uopštiti stvari i postaviti svoju opservaciju u ugao nekog neutralnog promatrača koji sa određenim (skromnim) znanjem koje ima pokušava dati svoj objektivan osvrt. Osvrt na svakodnevne pojave i razne situacije u kojima se može naći, ili se već našao svako od nas.
Večeras sam odlučio da pišem o konkretnim stvarima sa konkretnim primjerima. Ponukala me na to poruka odnosno rečenica koju je u eter odaslao šef stručnog štaba NK Čelik nakon utakmice u Banovićima, gospodin Dženan Zaimović. Rekao je Dženan kako nekada ima osjećaj da “mi” aludirajući pri tome na sebe i ostatak stručnog štaba ali i navijače, često više vjerujemo igračima na terenu nego oni sami sebi.
Zaista da li je ovdje pored kvalitete o kojoj ću također pisati u nastavku, krucijalni momenat onaj koji se tiče stanja i snage duha?
Da li je u pitanju i eventualni voljni momenat ili je to prizma koja se ne može odvojeno posmatrati. Pa krenimo redom. Govorimo li sa aspekta kvalitete, priznati ćemo da je faktor kvalitete jedan jako bitan faktor ali da li je on uvijek presudan?
Da li uvijek pobjede odnose kvalitetniji?
Da stvari u sportu funkcionišu na tom principu, onda sport ne bi mogao imati takmičarski karakter. Jednostavno bi prvaci i šampioni bili uvijek i isključivo samo oni koji mogu sebi da priušte kvalitet, da ga proizvedu ili kupe, ili nekom kombinacijom ta dva puta kreiraju skup kvalitetnih pojedinaca. I pobjeđuju. I osvajaju. Ali nije to baš tako jednostavno. Isto tako, ko može sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da on može da prepozna kvalitet, ili ko je taj autoritet čija procjena neke kvalitativne vrijednosti nije upitna?
Ne može i ne postoji niko čiji meritum je vjerodostojan. Ultimativan i siguran.
Kvalitet je pored objektivnih parametara i dio subjektivnog viđenja. Treba tu uzeti i uslove jer ne može jednaku težinu imati uspjeh na jednom polju u jednom sportu ili u jednom polju sa različitim timovima. Previše je tu faktora koji predstavljaju okolnosti koje značajno mogu uticati na interpretaciju i prezentaciju kvalitete.
E sada dolazimo do bitnog dijela. Samopouzdanje i vjera u sebe.
Da li je neko ko posjeduje kvalitet ali nema dovoljan nivo samopouzdanja ustvari inferioran? Da li neko nedostatak kvalitete može kompenzirati samopouzdanjem i biti tako superioran u odnosu na one koji imaju kvalitet ali nemaju dovoljno vjere u sebe. Stava sam da može i hoće. Objektivno jednako kako je sam talenat prednost ali ona vrsta prednosti koja bez rada ne može polučiti rezultat i ubrzo se “istopi” i umjesto komparativne prednosti postane otežavajući faktor. Otežavajući jer od onih sa više talenta i onima sa većim talentom se očekuje više i pred njih se češće postavljaju viši ciljevi ili više ciljeva.
Jako često igrači sa velikim talentom ali sa nedovoljno angažmana i rada i manjkom samopouzdanja budu od onih koji podbace. Dešava se to jako često, prečesto čini mi se nekada. Isto tako nekada oni sa manje talenta uz veću dozu samopouzdanja i puno rada naprave veliki uspjeh. Posebno veliki jer dolazi od onih kojima se nisu predviđale velike stvari, i pred njih nisu stavljana velika očekivanja.
Najlakše je odustati.
Nekada je to i jedini način, ali najčešće je to pogrešan put i izbor. Jednostavno je dići ruke i reći ja ne mogu, nemam snage, umoran sam, dovoljno je…to je lako! Teško je izaći na teren i reći ja to mogu, ja to želim, ja to moram i da, uspjeti ću!
