Piše: Admir Gluhić
Priča o tome kako se zaista postaje šampion nije ona floskula iz nekog filma naših susjeda kada Nebojša Glogovac kaže, kao odgovor na pitanje kako se postaje šampion: “kad’ je najteže, izađeš na teren i pobjediš”!
Ne, biti šampion ne mora nužno značiti biti najbolji, biti prvi i napuniti vitrine trofejima. Trofeji često jesu simbol vanjskog priznanja, jesu simbol i potvrda uspjeha, ali ima i onih koji su osvajali trofeje ali nikada nisu postali šampioni, barem ne u punom smislu te riječi. Treba shvatiti kako šampionski duh i mentalni sklop šampiona idu mnogo dublje od osvajanja trofeja, priznanja i nagrada.
Biti šampion(om)
Biti šampion, odražava se i kroz prevazilaženje prepreka, jer mora se znati da individua koja prebrodi velike izazove i poteškoće i iz toga izađe jačom, može se smatrati šampionom, čak i bez bilo kakvih formalnih priznanja, titula ili trofeja. Biti šampion znači i truditi se maksimalno kako ostvariti i dosegnuti lične ciljeve i ambicije i neprestano, iz dana u da raditi na sebi, na samopoboljšanju, bez obzira na to da li je rezultat vidljiv drugima. Na taj način nadograđuje se poštovanje prema radu, učinku i angažmanu, i time se podiže stepen skromnosti, koji mogu imati samo iskreni šampioni.
Šampion je i svako onaj ko svojim radom, trudom, angažmanom, odricanjem i ponašanjem motiviše i na neki način inspiriše druge da budu bolji. Svako ko uspije u drugome pobuditi makar želju da radi na sebi, ko uspije u drugome probuditi ambiciju i aspiraciju, na neki način inspiriše druge, može se smatrati šampionom.
Trofeji su (naj)bitni(ji)
Važno je znati i kako u životu ne stane sve u neki trofej, i nije sve u pobjedi, tituli, šampionskom prstenu ili naslovu. Šampion se mora prepoznavati i po integritetu, po načinu na koji igra, nastupa i prezentuje sebe na svjetlima pozornice – a to mora biti, časno, poštujući pravila, protivnike i sve druge učesnike.
Pravi šampioni su i oni koji su uspješno prevazišli sve svoje strahove, koji su se uspješno riješili loših navika ili mana, koji su prebrodili teške situacije i bez gorčine prema drugima nastavili dalje, da i to je također jedan, i to ne mali oblik šampionskog uspjeha i stava šampiona. Mentalni sklop šampiona ogleda se u svakodnevnim odlukama, u principijelnim stavovima i postupcima. Stav i mentalni sklop šampiona često nadilaze takmičenja i formalna priznanja.
Pravi šampioni kontinuirano streme prema izvrsnosti i nisu zadovoljni prosječnošću. To su individue koje uvijek iznalaze načine da unaprijede bilo sebe bilo svoje vještine i sposobnosti, u sportu, poslu, učenju ili životu. Šampionima se mogu nazvati i svi oni koji znaju i prihvataju fakt da je neuspjeh dio puta ka uspjehu. Oni koji uspješno koriste padove kao lekcije i motivaciju za daljnji rad i unaprijeđenje, umjesto da ih doživljavaju kao kraj i odustanu.
Šampioni imaju viziju
Najveći šampion je onaj koji uspješno ovlada odnos prema drugima kada ostvari uspjeh. Onaj koji se nosi sa uvijek prisutnom dozom skromnosti i velikim poštovanjem prema drugima. Priznavanje uloga i odavanje značaja za trenere, porodicu, tim i zajednicu, ključno je i karakteristično ponašanje šampiona.
Vizija je još jedna od stvari koja pravi jasnu distinkciju između pukog osvajača medalje i šampiona. Šampioni razmišljaju izvan trenutnih rezultata i postojećeg stanja, ciljevi su im često usmjereni na dugoročni napredak, za sebe, i za one oko sebe. Šampioni su oni koji koriste svoj status ili postignuće za dobrobit drugih. Šampioni su uzor, i kao takvi moraju pomagati zajednici ili doprinositi društvu, a to nekada može biti jednako značajno i važno kao i osvajanje medalja i trofeja.
Stanje uma i način života šampiona je sposobnost da se postane najbolja verzija sebe dok se istovremeno ostavlja pozitivan trag na druge.
