U savremenom sportu, ma kako to nekome izgledalo, nije lako imati dobar rezultat, osvojiti prvenstvo, ili se plasirati u neko evropsko takmičenje. Nije čak lako ni isplivati iz prosjeka.
I nije to više samo stvar toga da li ste talentovano podneblje ili ne. U ovom modernom dobu, gotovo svi su sport prihvatili kao svojevrsnu platformu za predstavljanje mahale, čaršije, regije, države…
Prihvatili su sport kao svojevrsnu razglednicu i reklamu, a mi smo ostali zaleđeni u vremenu. Rekao bih da samo primititivni narodi i zajednice, oni zatucani, na nivou plemena, nisu prepoznali priliku koju sport može da pruži.
U vremenu kada se svuda oko nas stvara sinergija kako bi se došlo do uspjeha, mi smo odlučili da se ne radujemo uspjehu od kojeg i sami imamo koristi. E toliko debelo kaskamo.
Da bi se danas došlo do rezultata, svi, ali doslovno svi u lancu su bitni. Svaki navijač koji stoji na ćošku bilo koje tribine, svaki penzioner koji voli fudbal, svaki simpatizer koji uzme daljinski kada njegov klub igra meč koji se prenosi na TV-u, baš svako ima pravo da kaže mišljenje i da doprinese.
Naš klub, nogometni, košarkaški, rukometni, sa akcentom na NAŠ ali ne u smislu posjedovanja nego povezanosti, treba nas baš sve. Svako ko osjeća sport, ko osjeća neku posebnu energiju koja ga natjera da vibrira zbog emocija, mora da se uključi, da ostavi trag i unese neku novu energiju u podmuklu inertnost koja nam se kao društvu uvukla pod kožu opterećenu funkcijama i dnevnom politikom. Niko ne smije biti niti otpisan niti isključen, niko nije nebitan niti je neko bitniji. Previše smo mali, i previše nas je malo da bi sebi priuštili tako nešto, još jedan razlog za podjelu i način udaljavanja.
Sport u našem društvu zatočenik je nedostatka entuzijazma, manjka sportskih radnika i ljudi sa stilom, zatočenik je sitnih, individualnih interesa i kalkulacija, koji bi željeli da prerastu u krupne, ali srećom, po naše društvo i nas same, ne znaju u ne umiju kako.
Moramo da mijenjamo naše loše prakse i običaje, koje iu straha ili sitnih interesa nazivamo dobrim, da krenemo da ih nazivamo pravim imenom, da proberemo među nama one bolje, srčanije, iskrenije i predanije od ostalih, da im damo pravo i slobodu odlučivanja, selektiranja, prepoznavanja potencijala, da prepustimo rukovođenje predanima, sposobnima i poštenima. A onda, oni će biti ti, koji će sutra, za koji dan, za mjesec ili godinu, da “prave” one koji će nastupajući za sebe da promovišu i sebe i nas.
Nužno nam je i potrebno svako dijete koje zakorači na zeleni teren, na parket, u bilo kakvu sportsku arenu ili poligon, ne možemo da se odreknemo bilo koga od njih, jer samo uz dobru konkurenciju, zdravu, možemo da dovedemo sebe i da naše društvo opet uvedemo u stanje prirodne selekcije gdje igraju najbolji, dok ne dođu još bolji, ma o kojem sportu da se radi.
Moraju se preskakati sve prepreke, jer sve će to da ostane samo ružna uspomena, ukoliko napravimo iskorak, ili trauma ako se ne pomjerimo sa mjesta a pomjeranje mora biti sada, i mora biti odmah.
Ne postoji dovoljno karaktera za opisati, niti riječi zs izgovoriti, koliko je nama, kao društvu potrebno, koliko nam fali da se zajedno radujemo, veselimo, da zaboravimo na individualne muke koje su svima najveće i najteže.
Moramo sebe uvjeriti kako imamo i znamo iznaći mogućnost da se iz malo čega ili ničega, napravi nešto. To se dešavalo toliko puta kroz historiju, jednostavno, samo nama je potrebno da malo zagrebemo ispod površine, uložimo malo truda i da iz ničega napravimo nešto.
U svijetu sporta, ne može da se krene od nule, da bi krenuli u pravom smjeru, nužan je sistem, neophodni su ljudi, agitatori i animatori, pedagozi i psiholozi, sportski radnici i menadžeri i pravnici.
Neka znamo, neki dječaci sanjaju dres i maštaju da u njemu istrče na teren, a kada dosanjaju san, onda moramo da im dokažemo da nam mnogo znače, da sa tim dresom mogu da se igraju lopte, bilo da je šutaju, ubacuju u koš ili gol, ali ne mogu da se igraju sa našim emocijama i ponosom, moraju i tada kada budu na mjestu o kojem su maštali, da budu više predani i privrženiji nego li dok su sanjali.
Zakon akcije i reakcije jasan je, ne treba ga previše objašnjavati, nije dovoljno samo biti dobar u teoriji, moramo mnogo toga pretvoriti u praksu, dobru praksu.
Prije svega, za početak, moramo naše omladince da pretvorimo u naše heroje, izabrane predstavnike, koji su tu da urade ono što mi kao ne umijemo, ne možemo, oni ipak bolje znaju. Njih treba da volimo, stalno, ne samo kad su dobri i pobjeđuju, nego i kad su loši i kada ih ne ide.
Jedino tako možemo da se nadamo da će naša sportska realnost biti konstanta, a ne samo bljesak, momenat ili epizoda koju pamtimo i koje se rado sjećamo.
