Piše: Admir Gluhić
Huntelar kao primjer
Bila je to 2014. godina, kraj juna, igrale su se utakmice SP u fudbalu. Mi smo se još uvijek oporavljali od poplava koje su razorile našu domovinu uzduž i poprijeko. Igrala se utakmica 1/8 finala Nizozemska – Meksiko.
Kada je sudija iz Portugala Pedro Proensa pri rezultatu 1:1 pokazao na penal u sudijskoj nadoknadi, tačnije u 93-oj minuti utakmice osmine finala Svjetskog prvenstva u Brazilu, vidjeli smo najslikovitiji prikaz samopouzdanja, hrabrosti, pa možda i ludosti na djelu.
U konkurenciji velikih majstora i igrača svjetskog kalibra, jednog Veslija Snajdera i Arjena Robena, Klas Jan Huntelar je leden poput špricera uzeo popularnu Brazuku i krenuo prema “kreču”. Jednako hladan, stavio je loptu na jedanaest metara, uzeo zalet i…. 2-1 je za Nizozemsku.
Huntelar je na ovoj utakmici bio rezerva, ušao je kao zamjena za kapitena, a u sudijskoj nadoknadi preuzeo je odgovornost, stavio loptu na kreč, poslao Očou u jednu, loptu u drugu stranu a Nizozemsku u četvrtfinale.
Zašto je zanimljiva ova priča o Huntelaru? Pa iz jednostavnog razloga jer je kroz sezonu za klub i reprezentaciju čak četiri puta propustio priliku da postigne pogodak sa bijele tačke. Međutim, i dalje je imao dovoljno mentalne snage, hrabrosti i možda ludosti da preuzme odgovornost. Vjerovao je u sebe i vjerovao je sebi.
Hrabrost kao privilegija
Hrabrost kao takva nije privilegija samo fizički snažnih osoba. Nije hrabrost rezervisana ni samo za one kojima je u opisu svakodnevnog posla nužna. Znate, različiti su pojavni oblici hrabrosti, a na vidjelo hrabrost može izaći u različitim situacijama. Može se biti hrabar na radnom mjestu, za stolom u kafanskim raspravama, u sportu prilikom donošenja bilo odluka ili preuzimanja odgovornosti. Ljudi sa malo ili bez hrabrosti obično drugima prepuštaju da donose odluke umjesto njih i većinom su sljedbenici a ne predvodnici i lideri. Pri tome takvi propuštaju brojne životne prilike jer se naprosto previše boje.
Hrabrost nije ni odsutnost straha, nego spremnost da se sa tim strahom suoči, ma kakav epilog tog “suprotstavljanja” strahu bio. Može se kada se konfrontira strahu, biti poražen ili izaći kao pobjednik, ali i samo suprotstavljanje je pobjeda. Suštinski to znači da su svi oni koji imaju dovoljno hrabrosti da preuzmu odgovornost, da uzmu rizik, da podmetnu svoja leđa i istupe prvi, već pobijedili.
I hrabri doživljavaju poraze
Biti hrabar ne znači kako ćete biti pošteđeni i kako nećete osjetiti svu gorčinu neuspjeha ili da nikada nećete morati priznati poraz. Ali istovremeno biti hrabar znači biti aktivan, donositi odluke samostalno. Imati hrabrost znači imati vlastite procjene, biti spremam prihvatiti posljedice svojih preuzetih inicijativa, neovisno o tome je li riječ o uspjehu ili neuspjehu kao konačnom epilogu.
Motiv za hrabrost najčešće dolazi iz srca
Ukoliko vas nosi srce pri naletu emocija često se naprave i stvari i poduhvati za koje psihološki ni sami niste spremni. Naprave se rezultati o kojima niste mogli ni sanjati, stekne se dodatno samopouzdanje koje vas dalje nosi ka ostvarenju ciljeva i planova i ispunjenju ambicija.
Pronađite u sebi te motive, za uspjeh je neupitno potreban kvalitet, ali on nije nužna determinanta da li ćete biti uspješni ili ne. Bezbroj je prilika kada je hrabrost i odlučnosti odnijela primat u odnosu na kvalitet. Treba biti hrabar, toliko hrabar da vjerujete sebi u ostvarenju svakog cilja koji pred sebe postavite. Neke ćete bitke izgubiti, neke dobiti, ali onu najbitniju sigurno dobijate – hrabrost donosi vjeru u sebe, a samopouzdanje je karakterna osobina pobjednika!
