Postoje tako ti neki momenti, kada sport za jednu naciju i njene nacionalne selekcije postane mnogo više od igre.
To su oni momenti kada parket ili zeleni travnjak postaju oltar, a lopta, bilo da je međusobno dodaju rukama ili nogama postaje za sve simbol ponosa, prkosa i ljubavi prema domovini. Upravo to se desilo u dva navrata, na dvije lokacije, u dva različita sporta i dva različita nivoa takmičenja ovih dana.
Ogromnu radost i ponos donijela je svim bh. navijačima u zemlji i širom planete košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine, koja je nakon dugih 32 godine ponovo izborila plasman u nokaut fazu Eurobasketa.
Nije to u odlučujućem meču bio samo trijumf nad Gruzijom kao rivalima na Eurobasketu i košarkaškom reprezentacijom. Bio je to konačni trijumf nad godinama čekanja, bio je to uvjerljivi trijumf nad skepticizmom, reći ću slobodno i nad našom vlastitom nevjericom i manjkom samopouzdanja. Bio je to trenutak u kojem smo svi osjetili da je moguće, da hoćemo, da možemo, da imamo snagu, i najvažnije što smo vidjeli – da ova zemlja i dalje ima srce koje kuca najjače kada je najpotrebnije.
Snaga zajedništva
Na parketu su naši Zmajevi igrali kao jedno tijelo, čak i kada nije išlo, patili su zajedno. Na sreću, mnogo toga je išlo onako kako se samo poželjeti može, Jusuf Nurkić, sa svojih 18 poena i 10 skokova, bio je stub borbe i vođa koji diže saigrače. John Roberson, mirne ruke i gorućeg srca kao da je rođen u Sanskom Mostu, pogađao je trojke koje su parale tišinu i dizale publiku na noge. Edin Atić bio je naša neumorna radilica, motor, sjajni i beskompromisni borac, sa energijom koja se pretače na sve oko njega.
I nije to bila samo njihova pobjeda. To je bila pobjeda svakog čovjeka koji je navijao, vjerovao, plakao i slavio. Stotine, a izgledalo je kao hiljade u dvorani, ali stotine hiljada u domovima, milioni u srcima. “Nigdje se ne diše kao kod nas” — rečenica jednog navijača postala je suština i najsnažniji opis, pečat ovog osjećaja.
Simbol nade
Košarkaški Zmajevi su nas podsjetili da sport nije samo rezultat, već most prema zajedništvu. Pokazali su nam da i u zemlji podijeljenoj po mnogim linijama postoji jedno mjesto gdje smo uvijek isti, a to je ono pod zastavom Bosne i Hercegovine, sa pjesmom koja se ori iz grla i suzama koje ne biraju ime ni prezime.
FIBA je taj momentum prepoznala i apostrofirala, poručivši da “u ovoj porodici zvanoj BiH reprezentacija ima nečeg većeg od igre.” A to “veće” je ono što nas danas vraća sebi samima i vjeri u to da možemo, da nismo mali, i da je budućnost ipak naša.
Poveznica s fudbalom
I dok još slavimo košarkaški trijumf, da trijumf, iako je u šesnaestini finala naša selekcija nakon sjajne borbe položila oružje pred selekcijom Poljske, pred nama je nova velika utakmica. Nakon sjajne igre i velikog trijumfa u San Marinu, Zmajevi, oni fufbalski sada imaju pravi ispit zrelosti.
Sutra fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine izlazi na teren Bilinog Polja protiv najsnažnije selekcije naše grupe, momčadi Austrije. U meču koji mnogi vide samo kao kvalifikacioni duel, mi moramo i želimo vidjeti više, iskoristimo ovaj patriotski zanos i napravimo nastavak iste priče, iste borbe, istog ponosa.
Slali su naši sjajni fudbaleri poruke podrške za Nurkića, Robersona, Atića, Alibegovića i društvo na Eurobasketu, širila se i međusobno odašiljala ta pozitivna energija. Kapiten Edin Džeko je na svome profilu uz milione pregleda i posjeta dijelio podvige naše košarkaške selekcije na Eurobasketu, vidjelo se kako se srcem pobjeđuje i vidjelo se koliki dojam to ostavlja na fudbalske Zmajeve.
Naši sportisti su svjesni da ne igraju samo za bodove, oni znaju da igraju za sreću i osmijeh nekog djeteta na košarkaškom, rukometnom ili fudbalskom terenu u Travniku, za suze ponosa neke majke u Mostaru, za zastavu na balkonu u Tuzli, za navijača u dijaspori koji sanja dan kada će Bosna i Hercegovina stati rame uz rame s najboljima i najvećima.
Košarkaši su nas podsjetili da je vjera u uspjeh nužna, a čuda su uvijek moguća, i na fudbalerima je da pokažu da ta vjera ne staje na jednom terenu, i sigurni smo da će sa istim ponosom i žarom i oni sutra istrčati na teren prepunog Bilinog ne samo da pobjede, nego da donesu sreću.
A možda, da evociramo sjećanja i probudimo emocije vraćanjem u 1993. kada je BiH prvi put igrala Eurobasket, ili prvim nastupom na domaćem terenu u fudbalu, kada smo baš na Bilinom igrali protiv selekcije Albanije?
Zato večeras pišem s ponosom i emocijom:
Živjeli naši Zmajevi! Živjela Bosna i Hercegovina!
