Piše: Admir Gluhić
Kada se spusti zavjesa na jednu sezonu, bilo fudbalsku, košarkašku, rukometnu ili bilo koju drugu, samo jedan tim na kraju osvoji trofej, prvenstvo, postane šampion.
Da li to znači da svi drugi timovi koji su se takmičili automatski postaju loši i neuspješni, i da je njihova sezona propala, a novac, energija, rad i angažman koji su potrošili kako bi na kraju završili recimo peti, postaje uzaludni trošak?
Da li je rezultat jedino mjerilo uspjeha?
Ima timova, nogometnih pogotovo, koji poput Leicestera ili nekada u našem šampionatu ekipe Modriče, bez pretjeranih ulaganja, ako poredimo sa okvirima gdje se takmiče, dođu do vode ili izvora i uspiju se napiti – postanu šampioni i osvoje trofej. Neupitno da su oni te godine postigli senzacionalan uspeh koji je i u daleko širim okvirima proglašen vrijednim, velikim, senzacionalnim. I razumljivo je da je to tako, međutim, uvijek ima ono ali…
Da je Leiceter te 2016. Godine recimo završio drugi, da li bi mogli reći da je njihova sezona bila uspješna? Da li bi mogli reći da im je sezona uspješna da su te godine u Premiershipu završili na recimo petom mjestu?
Šta da je u tom zadnjem, tridesetšestom kolu Tottenham slavio kod Chelsea?
Da li bi Leicester mogao reći kako je imao uspješnu sezonu, ili bi rekli kako su te sezone razočarali?
Da li bi žalili za propuštenom prilikom koja se pruža “jednom u stotinu godina” ili konkretnu u slučaju Leicestera kojem se pružila jednom u 132 godine dugoj historiji?
Siguran sam da su im te sezone prije njenog početka ponudili garanciju na neko od mjesta koje vode u Evropska takmičenja, potpisali bi pristanak bezuslovno istog momenta. Međutim kada im se ukazala prilika da idu do kraja, išli su i stigli su do samoga kraja, do najvišeg cilja – osvojili su prvenstvo Engleske. Ali da kojim slučajem nisu, da li bi drugo mjesto bilo smatrano neuspjehom – vjerovatno da bi. Znači sve je do tačke gledišta, u situaciji kada nisu imali ništa – pred početak sezone, prihvatili bi poziciju pet, šest ili sedam i smatrali bi je uspjehom, međutim nakon 30 kola kada su držali sami vrh tabele, da im je neko ponudio zagarantovanu poziciju broj dva ili tri odbili bi je bez razmišljanja.
Zašto je to tako?
Pa jednostavno je promijenilo se gledište. Pred sezonu imali su pored sebe velikane, koji su jasno inedvosmisleno iskazivali ambicije na najviši plasman, i u takvoj konkurenciji, kao uspjeh uzgledao je i finalni plasman na poziciju pet, šest ili sedam. Ali, kada su nakon dobro odmaklog dijela sezone imali priliku stvari gledati “sa vrha” onda je percepcija drugačija. Tada nešto što je prije izgledalo van dometa sada izgleda sasvim izvjesno a ono što je nekada bila “želja” sada postaje neuspjeh, sada sa vrha, peto mjesto izgleda – tamo negdje dole, i stav je kako se vrijedi puno više.
134 godine historije, uspjeha i neuspjeha na putu do prvog trofeja
Leicester je osnovan 1884. godine i nikada u svojoj historiji, do tada, nije osvojio veliki trofej. Najveći uspjeh u najvišem razredu engleskog nogometa ostvaren je 1929. godine kada su ‘lisice’ bile druge na kraju prvenstva. Najveći uspjeh u kup natjecanjima dogodio se u tri navrata kada je Leicester osvajao engleski Liga kup (1964., 1997. i 2000.) i FA Charity Shield (1971.)
Klub iz Leicestera proživio je 10 zaista turbulentnih godina u drugom, a jednu čak i u trećem razredu engleskog fudbala (2008/2009). Sam uspon kluba započeo je u augustu 2010. godine kada je u klub stigao glavni sponzor, vodeći tajlandski konzorcij za Azijske nogometne investicije (AFI) na čelu s Vichaijem Srivaddhanaprabhaom – King Power grupa.
U prve tri sezone Leicester se borio za ulazak u Premierligu, a to mu je konačno uspjelo 2014. godine kada je Nigel Pearson odveo klub do naslova prvaka Championshipa, sedmi u historiji.
Ali i nakon plasmana u PL, nije sve išlo kako se željelo i “po loju”. U prvoj sezonu Pearson je u Premiershipu jedva uspio spasiti Leicester ponovnog povratka u Championship, 21 od 27 bodova u zadnjih devet susreta sačuvalo je “lisice” u eliti. Međutim, Pearson se nije uspio sačuvati na klupi, otpušten je na kraju sezone.
Ranieri, trener koji je kao selektor Grčke imao 75% poraza (3 u 4 utakmice) stigao je na klupu Leicestera, što zbog njegovih godina što zbog zadnjeg angažmana i rezultata, nije dočekan sa nekom posebnom ekstazom, a na kraju sezone ispisao je historiju. Vodio je do tada Ranieri desetak klubova, u devetnaest sezona, a do trofeja i titule šampiona nije stigao, iako je vodio barem po jednog ako ne i više velikana u Španiji, Francuskoj i Italiji.
I sada ono najvažnije, Leister je ekipu koja je titulu donijela 2016 sklapao godinama unatrag, neki igrači stigli su prije dvije, neki tri, pet pa sve do sedam godina unazad. Golman šampiona Schmeichel stigao je 2011. godine, kao i Morgan i Drinkwater. U ekipu su posljednji stigli Kante i Okazaki, koji su stigli tek u šampionskoj sezoni, tačnije pred početak iste kao finalna pojačanja. Najbolji igrači te sezone Vardy I Mahrez stigli su 2012. odnosno 2014. godine.
Radite pošteno i predano, uspjeh će sigurno doći
Radite pošteno, i uspjeh će doći.
Samo, niko nikada nije rekao kako će se uspjeh i progres desiti brzo, kako će se desiti kada mi poželimo ili kada je uspjeh nama potreban. Za uspjeh treba biti spreman, a kada budemo spremni, uspjeh će doći, možda tiho i na stražnja vrata, nenajavljen, a možda dok zvoni na sva zvona i ide nam u susret na sred grada.
Često sam se u životu i kroz život uvjerio u vjerodostojnost ove prve krilatice, da za uspjeh treba biti spreman, jer uspjeh je finalni i ultimativni test, i ne trebamo i ne smijemo po svaku cijenu juriti prema njemu, jer… Jer imao sam priliku čuti još jednu zanimljivu izreku koja kaže – bolje biti spreman pa makar nikada ne dočekati priliku, nego da prilika dođe a mi za nju nismo spremni, tako je otprilike i sa uspjehom.
Uspjeh ima hiljadu majki a neuspjeh samo maćehu
Treba proći puno stepenica na putu do uspjeha. Prva stepenica uvijek je velika, ma najveća i najteža, a zavarao se svako ko je makar na tren pomislio da će druge stepenice biti lakše ili manje zahtjevne. Ali, važno je znati šta želimo napraviti “sutra”, i važno je jednako tako da radimo naporno, predano iskreno, i da taj zajednički cilj i ambicija vuku sve naprijed.
Niti jedna prepreka nije previsoka i nepremostiva kada imate dobre saigrače i kada radite iskreno, predano i pošteno. Pod saigračima ne mislim samo na one sa kojima dijelite svlačionicu, nego i one koji se brinu o stanju terena, o obezbjeđivanju uslova za rad, o namicanju sredstava za troškove, pa i o onima koji sa tribina treba da budu vjetar u leđa.
Sve to mora da bude kvalitetno posloženo, poput jednog orkestra koji svira pravu muziku ili muziku na pravi način, kako kome volja, tako kvalitetno, stvara umjetnost i emociju da vam se na tren učini kako dirigent tu i nije potreban, jer sve funkcioniše besprijekorno. E tada, kada sve funkcioniše besprijekorno, stvari se same krenu redati a onda je sve “muzika za uho”.
