Bilo je to jedno dugo košarkaško putovanje, puno znoja, padova i uspona, izleta više ili manje uspješnih na parketima širom Evrope, i obruča koji su često popuštali pod težinom snova. Danas, taj put se završava. Tiho, ljudski, bez pompe, bez reflektora koje je više puta zaslužio. Andrija Stipanović, “Stipan”, zvanično je okačio patike o klin.
I to ne bilo kakve patike, nego one natopljene trudom, borbom i istinskom strašću za igrom – jer samo u takve je mogao stati beskompromisni borac poput njega.
Dva desetljeća je ovaj gorostas bio sinonim upornosti, simbol igrača koji ne kalkuliše, koji ne broji minute, nego udarce i blokove, i koji stalno vodi borbu pod košem i što je najvažnije, on je srce koja kuca za ekipu, ma koja to ekipa bila, jer on je sinonim odanosti.
Došao sam iz malog Međugorja i uz podršku porodice, mnogi moji snovi su se ostvarili. Vrijeme je za nove izazove kojima ću pristupiti sa istom strašću i energijom. Hvala ti, košarko, na svemu… osim na slobodnim bacanjima – poručio je Stipanović, na sebi svojstven način, pomirljivo, s osmijehom i dozom autoironije.
Slobodna bacanja bila su njegova mana i Ahilova peta, ali zato sve ostalo sigurno je bilo na visokom, rekli bi vrhunskom nivou. Kada je trebalo ići glavom kroz zid, kada je bilo važno stati na crtu, kada se lomila utakmica i tražio karakter, Stipanović nije izbjegavao kontakt. Naprotiv, išao je direktno u njega.
Igrač bez granica
Njegova karijera, kada je redate u jednokj rečenici liči na mapu Evrope, od Zagreba, Splita, slijedili su Liège, Caserta, Cremona, Ostende, Trabzon, Bujučekmeče, Cluj, Ljubljana… I onda opet Cedevita, da se završi krug.
Ali nije riječ o pukim transferima. Svaki od tih gradova bio je poglavlje, prilika da pokaže ono što jeste, timski igrač, lider iz sjene, stub svlačionice i produžena ruka trenera.
Bio je MVP ABA Superkupa 2017. godine, osvajao je titule u Hrvatskoj, Sloveniji i Rumuniji. Igrao je evropske utakmice, krvario pod obručima i brojao modrice umjesto poena. No, ni to mu nije smetalo.
Zmaj u duši
Stipan je Zmaj, u punom smislu te riječi. Za reprezentaciju Bosne i Hercegovine odigrao je ključne minute, borio se kao Zmaj na Evropskim prvenstvima 2013. i 2015. godine, a pamtiće ih kao trenutke kada je nosio dres sa grbom za koji se ne igra, već bori.
Dok su mnogi birali lakše puteve, on je izabrao ponos. Na EP 2015. bio je na vrhuncu forme, sa gotovo 15 poena i 7 skokova po utakmici. I nikada se nije štedio u dresu nacionalnog tima. I kada su bile najteže utakmice, i kada su dvorane bile poluprazne. On nije glumio patriotizam, živio ga je, jer to je on, čovjek od emocije, energije i naboja.
Više od košarke
Odlazak Stipanovića je i podsjetnik, sportisti su ljudi. Igrači su od krvi, mesa i osjećaja. Oni nisu tek puka statistika, nisu samo imena u naslovima, na neki način oni su priče.
Neke od tih priča se pretvore u bajke, neke u tragedije ili drame, ali sve priče imaju svoj kraj. I treba ga dočekati dostojanstveno, baš kao što je to učinio Stipan.
I zato mu danas ne govorimo samo: “Sretno u penziji.”
Ne.
Danas mu kažemo: Hvala.
Hvala za utakmice u kojima nije bilo dovoljno da se pobijedi, nego da se dostoj(anstve)no izgubi. Hvala za svaki osmijeh, svaku iskrenu izjavu i svaku loptu koju si podijelio sa boljim šuterom, znajući da je to pravi potez i da je to “žrtva” za tim.
Možda košarka nije bila milostiva prema njemu u njegovim slobodnim bacanjima, ali je bila itekako darežljiva prema svemu drugom što je pružao i šta mu je pružila.
A pružao je – sve.
Bez rezerve.
I ne, nećemo te pamtiti po promašenim slobodnim bacanjima, nego po radovanju nakon koševa saigrača kojima si nam punio dušu.
