Postoje porazi koji bole, ali čine čovjeka većim. Postoje dani koji ostanu zapisani u kalendaru tuge, ali i dani koje srce nikada ne izbriše jer su ga baš tada napunili ponosom.
Prvi juli 1973. godine jedan je od takvih dana za Zenicu, za Robijaše, za sve one koji nose crno-crveno u srcu i genima.
Tatabánya – Čelik 2:1. Rezultat je jasan, dokumentovan, zapisan tintom hladne statistike. Ali, ono što se toga dana igralo na stadionu u Mađarskoj nije bila obična utakmica. Bio je to pokušaj Čelika da postane besmrtan i u evropskim okvirima, da ispiše treći čin u bajci zvanoj Mitropa kup.
Jer, dvije godine ranije, protiv Austrije Beč, pa onda protiv moćne Fiorentine, Čelik nije bio samo pobjednik, bio je i ambasador zeničkog duha, radničke upornosti, bosanskog inata i fudbalske romantike. I baš kada je treći trofej prišao nadohvat ruke, stadion u Tatabányi postao je mjesto gdje su se sudarile realnost i snovi.
I da, bilo je možda i bolnijih dana u historiji Čelika i za srca Robijaša. Kao što je onaj poraz u Vinkovcima 1982. i onih 5:0 koje su gledale hiljade Zeničana s perona, čekajući voz koji nikad nije stigao s njihovim Čelikom u najviši rang. Ili finale Kupa protiv Želje, kada je Bilino polje utihnulo, a hiljade srca ostalo nijemo.
Ali, Tatabánya… Tatabánya je možda bila najtiša bol.
Jer taj dan, to je bilo to. Vjera da će još jednom crno-crveni podići trofej, da će Evropa još jednom kleknuti pred njima. I krenulo je bajkovito. Druga minuta – Alojz Renić. Gol za Čelik. Gol za Zenicu. Gol za Evropu. Srca su eksplodirala, zamislili smo pehar u rukama, treći put! Pa kad ako ne tada?
Ali, György Dákai, ime do tada nepoznato, a od tada po lošem zapamćeno u Zenici, jer tog dana postao je čovjek koji nas je vratio na zemlju.
On nas je eliminisao sa svoja dva pogotka. Jedan u 39., drugi u 56. minuti. I odjednom, evropski san se pretvorio u tišinu. Na kraju, Szabó, kapiten Tatabánye, podiže pehar koji je bio nacrtan za nas.
Ali znate šta?
Pehar možda nije stigao u Zenicu, ali srce jeste. I ta utakmica nikada nije bila samo finale, to je bio testament jedne generacije. Generacije koja je igrala iz duše, za svoj grad, za narod, za one koji su radili u Željezari, koji su nosili lopate, a sanjali titule.
I nije slučajno što su i tada navijači Čelika pjevali najglasnije. Nisu znali za stid. Znali su samo za ljubav.
Ista ta ljubav uz jezu došla je i ispraćena suzama i onog dana, tridesetak godina kasnije kada im je pjesmom na Koševu poručeno: „da vas dođe deset hiljada…“, i došlo je, ne samo tada. A došlo je, i opet stadion napustilo u suzama, razočarani, prazni ali spremni da nastave. Jer znate, ljubav prema Čeliku ne mjeri se trofejima, mjeri se stajanjem uz njega kad boli.
I dan danas, kad neko spomene Tatabányu, možda se oči ovlaže, ali prsa se sigurno isprave. Jer Čelik je tog dana izgubio utakmicu, ali dobio nešto više, mjesto u srcima svih onih koji znaju da ponos nije u rezultatu, nego u borbi.
Ostali su zapisani i heroji tog dana: Vujačić, Šljoka, Galijašević, Hajduk, Talić, Peleš, Gavran, Mićić, Buza, Renić, Bajrić… I Dušan Varagić, trener koji je tu ekipu vodio s ponosom, znajući da vodi više od tima, da vodi ideju.
Tatabánya je možda uzela pehar, ali nije mogla uzeti dušu. Jer ona živi, i danas, u svakom udarcu na Bilinom, u svakoj juniorskoj pobjedi, u svakom novom dresu sa znakom Čelika.
Jer Čelik nije trofej. Čelik je bol, ponos, suza i pjesma, Čelik je jednostavno ZENICA.
A Zenica zna, pravi šampioni ne umiru u porazima. Oni žive u svakom ponovnom pokušaju, jer Zenica je naučila da ustaje nakon pada, u tome leži moć, u spoznaji da su poraženi samo oni koji odustaju.
