Postoje riječi koje izgovorimo hiljadu puta, a nažalost nikada ih ne osjetimo do kraja u onoj iskonskoj formi i osjećaju koje izazovu.
Uspjeh, rad, talenat, i možda najpotcjenjenija među njima a opet ona koja možda nosi najviše „predanost“.
Nema te statistike koja je mjeri, nema tog scoutinga koji može da je predvidi, nema te aplikacije koja može simulirati predanost.
Predanost je u sportu ono što je duša u tijelu, jednostavno bez nje nema života, sve ustvari izgleda živo, ali zapravo ne diše.
U vremenu kada svi žele rezultat, svi traže prečicu, svi sanjaju kratak put, predanost je naprotsto postala luksuz, a upravo ona je ono najjeftinije, najdostupnije, najpoštenije, ali i najteže za realizovati. Kontinuitet u predanosti neupitno poluči rezultat, i za one koji posjeduju dar u velikim količinama, ali i one koji imaju tek naznake talenta.
Psihologija predanosti – borba za kontinuitet
Ukoliko postoji područje koje najbolje objašnjava zašto neki uspiju, a neki ne, to nije genetika, to nisu finansije, to nije norveški model, španska filozofija ili argentinski temperament, to je psihologija.
Ons je ujedno i najveće, najšire, najneistraženije igralište koje svaki čovjek nosi u sebi.
Psiholozi kažu da se predanost gradi na tri temeljna stuba:
- Vjera i sigurnost u sopstvenu sposobnost
Albert Bandura je ovo nazivao „unutrašnjim motorom“, a nekako bi je mogli opisati kao onu iskru zbog koje ustaneš kad te niko ne zove. To je glas u glavi koji kaže:
„ja ti mogu.“, to je onaj momenat kada ste spremni pružiti maksimum i kada sve ide dobro, ali i kada ide loše ili ne ide nikako, najviše vjere i rada je potrebno kada svi drugi kažu da pretjeruješ.
- Intrinzična motivacija – radite nešto jer vas ispunjava
Najveći sportisti imaju isti pogon, oni ne treniraju zbog aplauza, jer su svjesni da aplauz dođe i ode, ali unutrašnja vatra je ono što ostaje.
- Dugoročna vizija — sposobnost da vidite cilj i kad je magla svuda
Predanost nije sprint, ona je maraton bez jasno iscrtane mape, a sve vrijeme morate biti hrabri i motivirani taman dovoljno da idete naprijed, a ne vidite kroz šta trebate proći ali znate kuda idete.
Zato uspjeh nikada nije slučajan, nikada nije ili ne bi trebao biti iznenađenje. Iznenađeni su samo oni koji nisu gledali kako si trenirao, šta si sve propustio i šta si žrtvovao. Uspjeh je jednostavno posljedica svega toga, neka vrsta nadoknade za propušteno.
Ljudi vole mit o talentu, u prirodi ljudskog bića je da voli vjerovati da su neki ljudi naprosto predodređeni jer su rođeni drugačiji, da su imali nešto u sebi što drugi nisu. Istina je mnogo realnija, i mnogo ljepša.
Apsolutno je neupitno da se za bavljenje bilo čim mora imati određena doza dara, ali ako je talent početak puta, predanost je sve između prvog i posljednjeg koraka.
Ni ljekari nisu postali ljekari zato što su se rodili sa nevidljivim skalpelima u rukama.
Ni arhitekti nisu rođeni sa mapama u očima.
Ni fudbaleri nisu rođeni sa preciznim dodavanjem u nogama.
Možda su neki bili kreativniji, brži u učenju, intuitivniji, ali svi oni, i oni najtalentovaniji, i oni prosječni, i oni za koje su govorili da „nemaju ništa“ postali su ono što jesu samo kroz vježbu, učenje, rad, ponavljanje, angažman, posvećenost i predanost.
Dar zapali svijeću, predanost od nje napravi vatromet.
Sport je brutalno pošten
Sport ne pita ko si, odakle si, šta si bio jučer, u normalnom sportu, i onakvom kakav treba biti u svojoj osnovi, sport gleda samo jedno – koliko si mu spreman dati.
Kada analiziramo najveće, vidimo nešto što se nameće kao pravilo – predanost, uvijek predanost i posvećenost cilju. Jer predanost je, u svom najčišćem obliku, sposobnost da se ne umoriš od čekanja.
U dubini ljudskog uma postoji fenomen koji vrhunske sportiste čini posebnim:
„deliberate practice“ — namjerna, fokusirana, inteligentna vježba. To suštinski nije rad „samo da se završi“ ili kako kod nas imaju običaj reći – ispadne iz ruku, to nije ni „odrađivanje“ ili u sportskom smislu to nije samo „biti na terenu“.
To je rad u kojem svaki pokret ima svrhu, svaka minuta ima cilj, svaki neuspjeh se analizira, svaki uspjeh se nadograđuje. Sportisti koji vladaju ovim principom postaju neuništivi, i to ne zbog toga što su najjači, nego jer su najpredaniji.
To je psihologija vrhunskih rezultata gdje uspjeh nije stvar sposobnosti — nego stvar dobrih i predanih navika.
Neki odustanu, a neki postanu “besmrtni”
Jednostavno je, oni koji odustanu, vide prepreke i izgube svoj cilj iz vida, jer im je fokus na onome gdje su a ne na onome gdje žele stići. S druge sterane oni koji uspiju, oni su koji vide put koji ih vodi do cilja, prepreke preskaču ili ih radom eliminišu i neutrališu.
Predanost omogućava da vidiš put čak i onda kada je sve oko tebe prepreka, zato je predanost možda i jedan oblik hrabrosti, nije to kako vole reći skok u nepoznato ili rizik, nego, ponavljanje, majka znanja, i uspjeha.
Hrabrost je ustati sutra i opet pokušati, jer često motivacija izgleda poput lijepog vremena, sve izgleda lakše i ljepše dok traje momenat motivacije, ali kada nestane, kada sunce zađe, navuku se oblaci i zahladi, kad postane teško, mnogi stanu.
Samopouzdanje može pasti, forma može pasti jer i ona je prolazna kategorija, pa čak i okolnosti, i one se mogu promijeniti.
Predanost ne pada, jer u naravi ona je odluka, a ne emocija.
Najveća zabluda današnjeg svijeta
Živimo u vremenu kada se sve odigrava jako brzo, pa posljedično tome, svi sve žele “odraditi” brzo, brzo žele doseći slavu, žele brzo doći u formu, maštaju o brzom uspjehu. Sve instant, i sve odmah.
A istina je jednostavna i brutalna:
Ništa što vrijedi, ne nastaje brzo.
Predanost ti ne garantuje da ćeš postati šampion, ali garantuje to da nikada nećeš biti prosječan, jer prosječnost je rezultat manjka predanosti, ne manjka talenta.
Nije pitanje da li si talentovan, pitanje je:
koliko si spreman biti predan, jer talenat te može povesti na divan put, ali samo predanost te može dovesti do cilja, to je fakt. I zato predanost nije vještina ili navika, nije ni osobina, predanost je stvar karaktera, a karakter je ono što ostaje kada sve ostalo nestane.
Predanost nikada ne iznevjeri.
