Sve se suštinski u sportu i životu mjeri ostvarenim rezultatima i učinkom, često se to slavi kao jedina mjera i potvrda sportskog uspjeha, rijetko ko zastane i zapita se, ko ili šta stoji iza svega toga?
Uzmimo naš domaći primjer – koliko je mladih sportista u Bosni i Hercegovini nestalo u moru improvizacije? Koliko talenata je ostalo bez pravog puta samo zato što nije bilo nekoga da taj put trasira? Previše. Ne zbog manjka želje, rada ili strasti – već zbog manjka sistema.
Imali smo u rukama dijamante, ali nismo imali alat za brušenje. Mladi fudbaler koji trenira u blatnjavim kopačkama jer nema podršku kluba. Mlada atletičarka koja trenira na raspuklom betonu jer staza nije prioritet. Golman koji čeka loptu od trenera jer klub nije u stanju da kupi novu. Sve to su simptomi nedostatka organizacije, a ne nedostatka talenta.
Šta stoji iza stabilne ekipe, iza kompletnog i zdravog sportiste, funkcionalne akademije, ozbiljnog kluba ili reprezentacije? Odgovor je jednostavan, a često podcijenjen, za sve uspjehe, bilo individualne ili kolektivne zaslužan je dobro organizovan sistem.
Ruku na srce, desi se, da izvan i bez sistema iskoči neki pozitivan primjer, da se ostvari određeni rezultat ili uspjeh, ali takvo slučajevi su izuzetak, svi ozbiljni i kontinuirani rezultati plod su dobro posloženog i organizovanog sistema.
Organizacija nije samo niz uputa, planova i rasporeda. Ona je nevidljivi arhitekta svakog sistema koji želi da traje. Organizacija je tihi saputnik i balast svakog uspjeha, neprimjetna na prvi pogled, ali prisutna u svakom koraku onih koji su stigli tamo gdje mnogi sanjaju da dođu.
Jer, organizacija nije samo forma. Ona je i sadržaj i filozofija. Suštinski sistem predstavlja sklop sljedivosti u kojem i kroz koji se sve stvari postavljaju na svoje mjesto i to ne po intuiciji ili nahođenju, nego po pravilima koja su izrasla iz iskustva, znanja i ciljeva. Organizovati nešto znači svemu i svima dati početnu tačku i konačni cilj. Time dajemo svrhu trudu, svrhu vremenu, svrhu emociji koju unosimo u igru.
U sportu, gdje je često sve na ivici između uspjeha odnosno momenta slave i poraza, između sjajne karijere i padanja u zaborav, organizacija je ona nevidljiva granica koja dijeli slučajan uspjeh od sistema koji stvara šampione. Nema zdravih sportskih jedinki bez zdravog sistema, nema vrhunskih rezultata bez dugoročnog plana. Nema vrhunskog tima bez jasne strukture i odgovornosti.
Sistem je taj koji daje šansu svakome, i više i manje talentovani mogu uz trud i poštivanje pravila u sistemu napraviti iskorak, i to je osnovna svrha sistema. Nije važno odakle dolaziš, već kako se uklapaš u viziju. Sistem podrazumijeva pravila, standarde, ali i fleksibilnost. On poštuje individualnost, ali joj ne dopušta da ugrozi kolektiv. Sistem zna da nije svaki igrač isti, ali zna i da svi moraju proći isti proces. Samo tada možemo govoriti o ravnoteži između individualnog i timskog, između spontanosti i odgovornosti.
Jer, samo sistem stvara pretpostavke da se u istim uslovima, kroz individualizirani ali unaprijed definisan pristup, izvlači najbolje iz svakoga. To je ključ. Ne stvaramo sportiste za jedan vikend, jedan nastup, jedan turnir ili jednu sezonu. Kroz sistem stvaramo ljude. Karaktere. Profesionalce. I to ne može nastati bez organizacije koja zna šta želi i kako da to ostvari.
Organizacija nije i ne može biti glamurozna. Onaj ko radi u sistemu i na njegovoj implementaciji ne dobija često aplauze. Njeni plodovi ne dolaze preko noći. Ali, njeni rezultati ostaju. Sistem je temelj opstojnosti, rezultata, održivosti i kreiranja nove vrijednosti. U vremenu kada se sve svodi na kratkoročnu dobit, na “brze transfere”, “instant zvijezde”, prava organizacija ide protiv struje. Ona gradi. Gradi tiho. Dosljedno. Dugoročno.
Organizacija u sportu ne može i ne smije biti luksuz. Ona je preduslov. Bez nje, talenti propadaju, vrijeme se gubi, resursi se troše bez efekta. S njom sve dobija smisao.
Jer neka znamo ni sam sport nije čudo. Rezultat u sportu pogotovo. Sport je rad. Sport je proces, lanac u kojem svaki segment mora znati svoju ulogu. Sport je, u svojoj srži, organizovani haos. I ako taj haos ne stavimo pod kontrolu sistema, on će nas progutati.
Zato, svaki klub, svaki savez, svaki roditelj, svaki trener mora se zapitati – da li gradimo sistem, ili samo gasimo požare? Da li stvaramo temelje, ili samo krečimo zidove?
Jer tek kada organizacija postane prioritet, sport će prestati biti žrtva improvizacije, a postat će izvor kontinuiteta.
Zato, kada sljedeći put budemo slavili šampione, sjetimo se i onih koji su organizovali svaki njihov dan. Onih koji su uredili prostor za rad, koji su pisali planove, postavljali standarde, brinuli o prehrani, analizi, odmoru, regeneraciji, komunikaciji.
Jer, sport nije samo emocija. Sport je i struktura. A bez organizacije, emocija često ostane samo – neostvaren potencijal.
