Postoje neki tereni na kojima se vikendom slave pobjede, otvara se slavljenički šampanjac, a postoje i oni na kojima se ponedjeljkom postavljaju pitanja.
Razlika između ta dva mjesta ne vidi se odmah. U oba slučaja lopta je ista, mreže su iste, djeca nose iste snove u glavama i gaze travu, prirodnu ili vještačku u istim kopačkama. Ali ta razlika osjeti se godinama kasnije, kada se snovi sudare s realnošću.
U jednoj fudbalskoj akademiji, jedan trener, nakon poraza svoje ekipe, kraj terena je ostao duže nego to inače čini. Sjeo je na klupu i gledao teren koji je još mirisao na znoj i travu, teren na kojem se do nekoliko minuta unazad čulo udaranje lopte, dozivanje suigrača, dobacivanje publike…
Isti taj teren, pored kojeg je prije nekoliko trenutaka on bio najjači vjetar u leđa svojim momcima, dok im je po ko zna koji put naglas zagrmio – bravo, igraj dalje, iako su napravili grešku u igri, sada je izgledao poput bojnog polja, ali baš onako, knjiški, polja nakin bitke. Toga dana, njegova ekipa je izgubila, ali jedan dječak je prvi put pokušao ono čega se mjesecima bojao. Primio je loptu pod pritiskom, okrenuo se i pogriješio, potom je pokušao ponovo. U toj tišini, trener je znao da je time dobio mnogo više nego što je izgubio jednim rezultatom susreta koji nije otišao na njegovu stranu.
Na nekim drugim mjestima, poraz znači objašnjenja, opravdanja i brzo kreiranje pritiska i traženje krivaca, jer tamo se pobjeda mora desiti. Ne zbog djece, nego zbog odraslih, zbog statusa, ugovora, fotografija. I da, povremeno takva mjesta proizvode neke timove koji bljesnu i naprave određemni rezultat, ali rijetko proizvode igrače.
U omladinskom fudbalu, već u ranim godinama, rezultat postaje svrha i jedini legitimni cilj, za djecu, trenere i roditelje. Djeca koja su fizički zrelija ili superiornija nose teret tih pobjeda, dok se oni kojima treba vrijeme da sazriju ili stasaju gube, na klupi ili iz sistema. U tom trenutku niko ne govori o proizvodnji igrača, govori se samo trofejama, titulama i trijumfima. A titule, u tom uzrastu, imaju kratak vijek trajanja, i postanu uspomena prije nego u potpunosti izblijede.
A šta kasnije. Šta kada se buka utiša, kada se turniri zaborave, kada se generacije razdvoje. Tada ostaje samo jedno pitanje: ko je spreman za sljedeći nivo? Nema više pitanja i nikoga ne zanima ko je bio najtalentovaniji sa deset ili najbolji sa četrnaest, nego ko je postao fudbaler sa sesamnaest, osamnaest ili dvadeset.
U ozbiljnim sredinama, omladinski fudbal se ne doživljava isključivo kao takmičenje sa ciljem borbe za bodove i plasman na tabeli U-11, U-13 ili neke druge kategorije, nego samo kao proces. Cilj razvoja nisu ekipe koje bjesomučno žive u trci za rezultatom, nti treneri koji žive od vikenda do vikenda, nego djeca koja se razvijaju i treneri, njihovi odgajatelji tokom ciklusa.
U omladinskom razvoju greška ne smije da se gleda kao prijetnja, nego kao alat i poluga za popravljanje. Dijete ne treba da se pita niti da bude pitsno da li je pogriješilo, nego da li je i šta iz toga naučilo. I zato takva mjesta proizvode igrače koji znaju igrati bez uputstava, omladince koji razumiju prostor, koji znaju pratiti tempo i preuzeti odgovornost.
Proizvodnja igrača nije romantična ideja, ona je vizija ali i strašno velika obaveza. Akademija koja ne izbacuje fudbalere za seniorski nivo, bez obzira na kojem će nivou oni poslije igrati, ne ispunjava svoju svrhu. Može imati savršene uslove, lijepe dresove i pune vitrine, ali bez pretvaranja djece u ljude koji danas sutra mogu odgovoriti zahtjevima seniorskog fudbala, sve to ostaje dobro uštimana ali (is)prazna scenografija.
Rješenje ne dolazi samo, ali može se naći, ono dolazi kroz promjenu perspektive. Klub koji želi da proizvodi igrače mora prvo zaštititi proces. Trener mora imati želju i ambiciju, mora tragati za razvojem, preuzeti rizik i eksperimentiše, da razvija, a zauzvrat mora biti bez straha od presude nakon svakog rezultata. Dijete mora znati da mu minutaža ne zavisi od jednog pogrešnog dodavanja, nego od njegove spremnosti da uči, od njegove volje, predanosti i posvećenosti.
Za razvoj je nužno kreirati ambijent sa što manje pritiska, a što više izazova, sa više jakih protivnika, manje lažnih pobjeda nad nedostojnim rivalima.
Roditelji, možda najteži dio sistema, moraju biti dio obrazovanja, a ne izvor pritiska, njihov cilj mora biti kreiranje stvarne a ne iskrivljene slike realnosti, moraju biti vjetar u leđa a ne kamen na putu. Njihova uloga nije da traže pobjedu, nego da štite dijete dok raste, i puste ga, da osjeti i poraze i pobjede, uspone i padove, jer samo tako se gradi karakter. A oni, trebaju da pruže podršku i drže se po strani. Tako su najviše od koristi i procesu i svome djetetu.
U onoj nekoj akademiji sa početka priče, trener je na kraju sezone izgubio više utakmica nego što je dobio. Nije osvojio ništa, ali nekoliko godina kasnije, tri igrača iz te generacije zakucala na vrata seniorskog fudbala. Nisu bili najjači, niti najglasniji, ali bili su spremni, jer su prošli ispravan proces, i to, to je bila pobjeda koju niko nije mogao oduzeti.
Omladinski fudbal ne pamti tabele, istina one tabele na kojima ste lideri, nekada budu lijepa sjećanja u pričama, ali dobro pamti imena. Pamti puteve, pamti one koji su dobili priliku kada nisu bili spremni i koji su, zahvaljujući toj prilici, to postali.
Ukoliko želimo afirmaciju omladinskog fudbala, moramo prihvatiti da njegova svrha nije da zabavlja odrasle, nego da priprema djecu za stvarnost igre, i jako je važno, prireme nikada nisu za danas, nego za sutra, jer za danas smo se morali spremiti jučer.
Jer kada se sve sabere i oduzme, jedino što ostaje iza jednog trenera nisu pobjede, ostaju ljudi koje je stvorio.
I to je jedina statistika i svrha koja ima smisla.
