Postoji jedna tiha zabluda u sportu koju rijetko izgovaramo naglas, a to je ona da motivacija počinje i završava na terenu.
Nametnuo se taj stav kako je motivacija nešto što se pali pred trening, pojačava pred utakmicu i gasi kada sudija odsvira kraj. A istina je sasvim drugačija.
Motivacija ne živi u svlačionici, ona je uvijek najvjerniji pratilac, dobar sluga ali i najteži nalogodavac, ovisno na koje je mjesto stavite. I da, neka znate, ona se nosi cijeli dan, svakoga dan, u torbi, u mislima, u karakteru, u školi, na poslu i u kući.
Čovjek je kompleksno biće, a kao takav, kompleksan kakav jeste, čovjek ne može imati jednostavnu motivaciju. Jer, jednostavno ljudi se mijenjaju, nekada i mnogo brže nego što mislimo. Brže nego što ih prijatelji ili treneri, sportski motivatori, mentori ili vodiči, kakvu god ulogu sebi dodijelili ponekad uspiju razumjeti.
Zato je i posao trenera u kojoj god se on ulozi ili poziciji nalazio sve osim ravne linije. Nema te famozne ravne linije, nema konačne formule, koja će pod drugačijim okolnostima polučiti rezultat. Postoji proces, on kao takav zna biti iritantno dug, mnogo zahtjevan i jako često nevidljiv proces u kojem se ne gradi samo sportista nego i osoba. Čovjek i karakter.
Ako rad trenera završi onog dana kada sportista okači kopačke o klin, onda budite sigurni kako trener nije uradio posao do kraja. Jer svrha sporta nikada nije bila i nikada motiv ne smije biti samo samo pobjeda, medalja, ugovor ili statistika.
Svrha sporta je stvaranje ljudi koji znaju kako ustati kada padnu, kako ostati disciplinovan kada nestane euforije i kako pronaći smisao kada reflektori više nisu upaljeni. Ako trener napravi ljude koji se znaju nositi sa porazom jednako kao i ovladati se u pobjedi, uspio je.
Motivacija je danas jedna od najčešće spominjanih riječi u mentalnom treningu. I jedna od najpogrešnije shvaćenih. Često ćete čuti: “Trener mora znati motivisati igrača.”
Ne. Trener ne može i ne mora motivisati nikoga. Motivacija nije dugme, motivacija nije i ne može biti nadahnuti govor pred utakmicu. Motivacija nije ni povišen ton, ni tapšanje po ramenu, motivacija je unutrašnji proces. Ona kao takva pripada sportisti, individualno se donosi i širi u tim.
Uloga trenera nije da bude izvor motivacije, ali svakako mora biti njen katalizator. Trener je taj koji postavlja prava pitanja, koji stvara okruženje u kojem sportista uči kako da sam sebe pokreće. Da mladi um, koji još percipira okruženje razumije zašto radi to što radi, a ne samo automatizmom prati šta radi i dalje to ne procesuira.
Ciljevi su često prvi alat za kojim svi posegnu pri motivaciji. I donekle je to s’ pravom, jer ciljevi jesu važni. Ali samo ako su stvarno oni sa kojima će se svako od tih mladih ljudi identificirati, a ne ukoliko su to trenerovi snovi ili ambicije roditelja, posebno ne ako je to tek projekcija okoline.
Svaki cilj mora biti ličan, jasan, dostižan i usmjeren na put na koji treba kročiti i kojim treba hoditi, a ne samo na konačni ishod. Jer jedan veliki cilj bez malih, svakodnevnih koraka je samo lijepa želja i možda za nekoga “ko ne vidi vrh brijega” može biti demotivirajući faktor. A motivacija ne živi od želja, ona živi od smisla, a hrani se mikro ciljevima koji postaju makro ostvarenja.
Nagrade su druga tema oko koje se često lome koplja. Kao da je pohvala postala slabost, a uručiti priznanje svojevrsni luksuz. A istina je jednostavna, a ona kaže – iskrena, direktna i precizna pohvala može imati veću težinu od bilo kakve materijalne nagrade. Posebno ukoliko dolazi od autoriteta kojeg sportista poštuje ili vidi kao uzor. Ne pohvala svemu, nego pohvala učinjenom i ispravom. Ispravnom postupku. Lijepom ponašanju. Uloženom trudu. Kada nagradite pohvalom gestu, tada svima dajete šansu i podstrek.
Tu je i onaj tihi glas koji sportista nosi sa sobom dok svi drugi šute. Neki sportisti se bodre nesvjesno, neki su sami sebi svojim mislima najveći vjetar u leđa, a neki se (s)ruše vlastitim mislima. Naučiti sportistu, mladog čovjeka da prepozna taj glas u glavi, da ga kanališe i usmjeri, uveže ga u petlju vlastite vrijednosti, često znači napraviti najveći pomak u izvedbi. I na terenu i izvan njega.
Najdublja forma motivacije, ipak, dolazi iznutra. Iz vrijednosti. Iz uvjerenja. Iz jasnog odgovora na pitanje: Zašto? Zašto treniram kada je teško? Zašto ostajem kada mogu odustati? Zašto biram put koji traži više rada? Trener tu ne može biti onaj koji daje odgovore, ali svakako je tu da pomaže da se do odgovora dođe. Kroz razgovor, primjere, modele ljudi koji su pokazali da uspjeh nije slučajnost nego posljedica.
I možda najjednostavnija, a često poprilično zanemarena stvar – praćenje angažmana, cijenjenje uloženog, predanosti i voljnog momenta. Ne ocjena učinka i nikako ne (pr)ocjena rezultata. Nego samo i isključivo uloženog truda. I onog što se spremno uložiti. Dodatno.
Sportista koji svakodnevno vrši samoevaluaciju, ocjenjuje koliko je dao, a ne šta je sve ostvario i dobio, takav sportista dugoročno raste. Jer trud je uvijek pod kontrolom njime se može dirigovati, jer je mahom pod našim nadzorom i kontrolim. Polučeni rezultat nije, on je podložan uticaju niza faktora na koje imamo mali ili nikakav uticaj. Ali zadovoljstvo i dolazi upravo iz onog osjećaja da si dao sve što si mogao.
Motivacija je složena, i ona je nikada potpuno završena priča. Ali ukoliko sport nauči čovjeka da bude dosljedan, svjestan i odgovoran prema sebi, onda je karijera tog sportiste uspješna, bez obzira na broj ostvarenih pobjeda i osvojenih trofeja.
