U svakoj zajednici ili grupi postoje oni pojedinci koji svojim talentom, radom i trudom iskaču iz prosjeka.
Pojave se djeca sa briljantnom nogom, koja poput navođenog projektila šalje plotune u 90° gola protivnika, niknu odnekud mladići sa rukama od zlata u zanatu, rode se među nama naučnici sa sjajem u oku koji obećava nova otkrića, odgoje se u našoj mahali umjetnici koji diraju dušu svakim pokretom kista ili pera, ili pak treperenja žice na gitari.
I baš kada naprave iskorak naprijed, kada im se otškrinu vrata, kad im zamiriše mogućnost da iskoče i budu ono za što su na neki način predodređeni, tada, kao po nekom nepisanom pravilu, kreće ono naše, autohtono, prepoznatljivo i kako mi volimo reći – domaće. Kritika. Negiranje. Ljubomora. Podmetanje.
Mentalni sklop.
Riječ koja zvuči tako akademski i moćno, a u stvarnosti zna biti razorna. Naš mentalni sklop često ne trpi tuđi uspjeh, pa je kao takav baš devastirajući, za nas, za druge, za cjelokupnu klimu i ambijent. I kao da se ne znamo radovati napretku drugoga, kao da mislimo da svjetlost tuđe zvijezde gasi našu. “Ko je on da uspije?”, često se glasno čuje u tišini među redovima, u komentarima bez potpisa, u porukama koje nikada ne bi bile izgovorene u lice. I tako, polako, ali sigurno, počinjemo gušiti svoje najbolje.
U svijetu u kojem su sistem i podrška temelj svakog uspjeha, mi smo još uvijek društvo koje talent potapa umjesto da ga iznese na površinu.
Kao da više volimo mediokritete, kao da nas utješi kada svi ostanu prosječni jer tada niko ne strši, niko ne budi grižnju savjesti. Jer uspjeh drugog često nam je ogledalo vlastitih propuštenih šansi.
Ali zamislimo, samo na trenutak, šta bi se dogodilo da to promijenimo.
Da makar pola te energije koju trošimo na ogovaranje, omalovažavanje i kritiku pretvorimo u vjetar u leđa. Da jedanput, umjesto da rušimo, odlučimo graditi. Da talentovane ne šaljemo vani, nego da učinimo sve da ih zadržimo ovdje, da ih njegujemo, podržimo i damo im resurse da postanu najbolja verzija sebe, a opet među svojima i za svoje.
Zamislimo sistem. Ne improvizaciju.
Ne “kako se ko snađe”, nego stvarni sistem u kojem svako zna svoje mjesto, ima svoj prostor i zna šta može da očekuje. U kojem uspjeh ne dolazi slučajno, nego je posljedica rada, truda i podrške. Sistem u kojem nije važno “čiji si”, nego “šta znaš i koliko vrijediš”.
Sistem koji prepoznaje vrijedne majstore, koji ne gura pod tepih umjetnike jer nisu “mainstream”, koji ne sputava naučnike jer “nisu naši”, koji ne tjera trenere i sportiste da napuste domovinu da bi ih neko cijenio.
Jer patriotizam nije fraza koju izgovaramo dok se bijesno zaklinjemo u zastavu, nego djelovanje, pružena ruka, podrška, ulaganje u one koji vrijede. Patriotizam je kada talente zadržimo ovdje, kada klub vodimo sistemski, kada dijete iz komšiluka ne tjeramo da traži priliku u drugoj državi, nego mu je stvorimo ispred kućnog praga.
I zato, možda je vrijeme da kao društvo krenemo s najtežim korakom, promjenom vlastitog mentalnog sklopa. Da umjesto što smo kritičari svega, postanemo graditelji nečega. Da prestanemo brojati tuđe pogreške, i počnemo brojati zajedničke uspjehe.
Jer ono što nas guši nije nedostatak talenta, njega imamo na pretek, nego nedostatak sistema i pretjeran višak negativne energije koju trošimo na međusobno potapanje.
Vrijeme je da prepoznamo da bogatstvo nije u parama, niti u trofejima nego u ljudima koje imamo i koje prečesto ne znamo cijeniti dok ih ne izgubimo.
Tek kad naučimo poštovati svoje, početi ćemo rasti.
A do tada, nek ova kolumna bude mali podsjetnik: Ako ne možeš pomoći, nemoj ni odmagati. I već si učinio mnogo.