Piše: Admir Gluhić
Sport kao malo šta drugo, tako snažno očara čovjeka i zarobi ljudski duh, okuplja ljude u momentima euforije i nevjerovatne radosti i ushićenja, vodi ih na putu trijumfa, ali ih nerijetko ostavlja slomljenog srca.
Pored stvarnog i primarnog cilja i svrhe svakog sportskog takmičenja – utrke za rezultatom i uspjehom, dominacijom i supremacijom, sport pokazuje lekcije liderstva.
Pratimo li dinamiku u sportu, način i implementaciju timskog rada, osmišljanje i provođenje strategije, istrajnost kao bitan element uspjeha i lični rast svojstven samo sportu i sportistima, na neki način otključavamo inspirirajuće i moćne metafore koje rasvetljavaju sve principe liderstva.
Ambicija: kreiranje vizije i postavljanje ciljeva
Svi sportski timovi ali i pojedinci u individualnim sportovima, pred sebe postavljaju ambiciozne ciljeve i rade na ostvarenju kreirane vizije, i to je prirodna postavka. Takva postavka primjenjiva je recimo i za nogometne timove koji se takmiče u najnižem rangu natjecanja, ali i timove koji igraju na najvišem nivou i dominantni su na međunarodnom planu.
U kreiranju vizije i determinaciji (objektivnih) ciljeva najveći uticaj imaju lideri. Baš oni, ti uticajni lideri imaju zadatak da kristalno jasno artikulišu ko šta radi, i da, iako se radi o timskom sportu, pojedinac ili lider mora svakog člana tima upoznati o njihovom poslu, zadatcima i obavezama koje je nužno ispuniti kako bi se ostvarila vizija i dosegli ciljevi.
Svaki pojedinac u timu, i to ne samo na terenu, mora znati šta radi i zašto to radi, kako služi timu i koja su njegova očekivanja ali i očekivanja od njega. Lider mora imati moć vizuelizirati svakome članu tima kuda tim želi da ide i mora jasno i nedvosmisleno postaviti izazovne, ali dostižne ciljeve za sebe i svoje saigrače, na putu ostvarenja ambicija.
Unoseći drugima osjećaj pripadnosti, jasne svrhe, cilja i pravca, sportski jednako kao i poslovni lideri mogu i trebaju motivisati članove tima da teže izvrsnosti, iznadprosječnsoti, da izađu iz zone komfora i rade na ostvarenju zajedničkih ciljeva prevazilazeći čak i svoje granice.
Izgradnja i osnaživanje timova
Generalno gledajući, u sportu, uspješni su oni timovi koji su izgrađeni na osnovu uzajamnog povjerenja, saradnje i komplementarnih vještina.
Na liderima i trenerima je da kreiraju i njeguju okruženje uzajamnog i bezgraničnog povjerenja i stvaraju preduslove i mogućnosti za pojedince na putu njihovog rasta i iznalaženju modusa na dodatnom doprinosu uzajamnim snagama.
Davanje autonomije i omogućavanje da razmišljaju izvan okvira, bez stalnog uplitanja i donošenja odluka u ime drugih od suštinskog je značaja za stvaranje takvog zdravog i okruženja uzajamnog povjerenja.
Kada se svi involvirani u radu kluba i tima, kao i svi saigrači i članovi tima na terenu osjećaju cijenjenim i priznatim zbog svojih vještina, zbog dijeljenja zajedničke vizije i snažnog karaktera i ličnosti, porasti će i verovatnoća da će naći lično ispunjenje u tom timu.
Davno su rekli da ukoliko čovjek radi ono što voli, niti jedan jedini dan neće biti umoran od rada. Takva je stvar i sa pripadnosti timu i dijeljenju zajedničke vizije. Snaga tima leži u tome da svi prihvate svoju ulogu u timu kao najbitniju i da se prema njoj tako odnose, a da podršku u ostvarenju svojih zadataka u svakom momentu imaju od ostatka tima. To je najbolji i jedini ispravan put stvaranja ali i paralelnog osnaživanja tima.
Komunikacija i posvećenost
Sport nas uči važnosti otpornosti na egzogene faktore i upornosti u suočavanju sa iskušenjima i problemima, i uči nas da stvari neće uvijek ići onako kako smo željeli, planirali i na čemu smo radili.
Bio je nekada jedan čovjek koji je u svakoj situaciji kada bi mu stvari krenule najstrašnije po zlu, otvarao fioku iz koje bi vadio komad papira, nešto pročitao i isti čim prije vraćao u fioku, a njega bi obuzimao mir. I u momentima ekstaze, kada je sve išlo bolje nego li bi se i poželjeti moglo, on bi opet posegnuo za istom fiokom, istim komadom papira, čitao istu poruku, i ponovo bi ga u momentima euforije obuzeo mir. Na papiru je pisalo – strpi se/pazi se, proći će!
Komunikacija je možda i ključni i najpotcijenjeniji segment u izgradnji tima, ali i timskog duha. Mora se razgovarati, žustro kritikovati za loše poteze i manire, ali i iskreno podržati i biti vjetar u leđa na putu popravljanja i stremljenja ka boljem.
Međusobna i timska komunikacija kanališu emocije, rješavaju nas tenzija, stvaraju bliskost, otkrivaju afinitete i povezuju grupu ljudi u tim. Ono što je možda i najvažnije, mora da se uključite cijeli tim generisanjem zajedničke energije i motivisanjem i inspiracijom svih i svakog od članova tima na putu oporavka od eventualnog neuspjeha, na putu izlaska iz krize ili loše serije, moraju se svi članovi tima naučiti da se popravljaju i uzimaju pouke iz svojih i tuđih grešaka i nastave da napreduju ka svojim ciljevima – bez obzira na to koliko je neko veliki stručnjak, ili individualni kvalitet, niko pobjede ne može da ostvari sam.
Pobjede su timsko dostignuće, čak i u individualnim sportovima, jedan primjerice bacač kugle mora imati dobrog trenera, stratega, kvalitetan klub ili podršku lokalne zajednice, dobre savjetnike…svi su oni dio tima koji guraju pojedinca na putu ostvarenja ciljeva.
“Možete imati najbolju ideju na svijetu, ali ako ne možete da ubjedite bilo koga drugoga da slijedi vašu viziju, vaš uticaj i moć će biti znatno smanjeni.”
Carmine Gallo
Donošenje odluka i preuzimanje odgovornosti
Uticajni i snažni lideri mogu da prevaziđu emocionalne impulse, izdignu se i naprave korak unazad, promisle i procijene situaciju i odluče o koracima koje treba poduzeti još u toku akcije. Nasuprot tome, lideri koji ne mogu da kontrolišu svoje emocije često donose ishitrene odluke koje mogu dovesti do katastrofalnih posljedica.
Treneri i kapiteni timova donose strateške odluke koje mogu i najčešće značajno utiču na ishod utakmice. Bilo da odlučuju kada da prođu, da li da šutiraju ili savladaju igrača driblingom unutra ili vani, da li da nekoga ostave na terenu ili priliku pruže nekom drugom, treneri i kapiteni moraju analizirati situaciju i donositi odluke u “stvarnom vremenu”, odnosno dok igra traje. To može značiti da moraju da ostanu fokusirani i kada ne ide sve svojim putem i po planovima, i da nerijetko moraju preuzeti odgovornost u momentima kada za to treba imati posebnu mentalnu snagu. Ključ je da vjeruju sebi, da imaju samopouzdanje i uvjerenje u to da će njihova odluka napraviti pozitivan uticaj na viziju i doprinijeti lakšem ostvarenju ciljeva.
Efektivni lideri inspirišu i motivišu svoje saigrače i timove i nerijetko su pravi “vodeći” primjer i stvaraju u cijelom timu osećaj entuzijazma i posvećenosti. To nekada može značiti dodatni angažman kao “role model” pri radu i na treninzima, ali označava i podršku timskom kolegi ili članu tima u teškim vremenima ili izgaranje zadnjih atoma snage na ispunjenju ambicija i ostvarenju ciljeva na putu uspjeha.
Lideri moraju da budu na čelu i da prvi kreću kroz neizvjesnost i vode svoj tim kroz period promjena i stasavanja, na putu sazrijavanja i ostvarenju vizija i ciljeva. Sposobnost prilagođavanja, prihvatanja inovacija i vođenja timova kroz tranzicije i turbulencije je obilježje efikasnog lidera.
Ono što pravi lideri zaista rade je da pripremaju i pomažu svoje timove na putu promjena i stalni su vjetar u jedra onima koji svoja jedra tek šire!
