Sportisti su samo ljudi – i tu nema nikakve dileme, to je apsolutno tačno. Ali upravo zbog toga što su ljudi, oni moraju ostati i ono najvažnije biti od prvih ljudi među ljudima.
Nema, niti smije biti opravdanja za one koji zaborave da su svojim talentom, trudom, radom i ponosnim oblačenjem nekog, aposlutno irelevantno čijeg dresa postali više od samih sebe. Postali su simbol posvećenosti, ljudi se nerijetko identificiraju sa sportistima. Djeca posebno. Takvi moraju da shvate da nisu postali samo poznati ili priznati sportaši, postali su uzor.
Jer svi mi znamo kako djeca ne sanjaju da postanu političari. Ne crtaju zastave, parlamente i ideološke razdjelnice, sve i ako to rade, tome ih uče zatrovani mozgovi odraslih.
Djeca najčešće crtaju brojeve na leđima, šaraju lopte i dijele osmijehe. Ti klinci iz mahale, kvarta ili četvrti ugledaju se na sportiste jer žele biti poput njih, njihovih heroja iz fudbala, košarke, tenisa ili atletike. Tada, taj prije svega čovjek, sa svim vrlinama i manama, ali sada u ulozi sportiste postaje svojevrsna matrica ponašanja, uzor kojem se teži. A šta se desi kad uzor umjesto podstreka i meda, pošalje otrov kao poruku?
Kada mržnja obuče dres
Nema gore slike od one kada neki sportista zbog svog uticaja, slave i dresa koji nosi, odluči da bude megafon nacionalizma, šovinizma, agresije ili ideoloških podjela. Kada svoje društvene mreže pretvori u bojište, a teren u prostor za poruke koje vrijeđaju i isključuju.
Takvi “sportisti” moraju znati kako to nije borbenost ni karakter, nije čak ni strast. To je čista izdaja sporta, čovjeka i ljudskosti.
Jer sport nije politika i nije mantra neke interesne grupe. Sport je univerzalni jezik principa, požrtvovanja, predanosti, povezanosti, dobrote, discipline i najvažnije od svega poštovanja. Sport povezuje ljude različitih boja kože, različitih jezika, vjera i nacija. Sport ne poznaje granice, osim onih koje nacrtaju linije terena.
Kad sportista odbaci to naslijeđe, kad zaboravi da je veći od politike jer mu vjeruju i oni ideološki opredjeljeni desno i lijevo, i gore i dole, on ne prestaje biti sportista, on prestaje biti čovjek jer napravio je granice u svojoj glavi, ušao je u mentalni zatvor koji je sam skovao.
Od uzora do razočaranja
I neka se zna, apsolutno nije tačno da ljudi ili navijači mrze takve. Oni su takvima razočarani. Ogorčeni. Tužni zbog toga što su takvi izdali. Ali ne njih nego principe i postulate ljudskosti.
Navijači ne mrze nekoga sportistu zato što je „njihov“ niti ga vole jer je „naš“. Ali navijači itekako preziru onoga koji izda ljudskost i čovječnost, i takav više nije ničiji. On je nulti. Bez vrijednosti. Bez ideje. Bez ideala. On je prešao liniju ljudskosti.
Kada sportista mrzi sa bine, sa terena ili sa Instagrama, on vrijeđa svog saigrača, on isključuje navijača druge vjere, ali i najvažnije on briše osmijeh s lica dječaka iz neke druge sredine koji mu se divio.
Takvi sportisti postaju tamna mrlja, ne pamte ih više po talentu ili igri, nego po duši. I neka znaju kako njih niko nije odbacio jer su drugačiji, oni su napravili granicu u svojoj glavi, a svako pristojan ko drži do sebe takvih se odriče jer su prestali biti ljudi.
Sport je, ma koliko velik bio, uvijek samo sredstvo. Cilj je veći, ali prije svega cilj je biti čovjek, i biti bolji, ali bolji od jučerašnjeg sebe. Cilj je povezati svjetove. Ne razdvajati ih.
I zato, dragi sportisti, prije nego objavite status, prije nego poviknete s bine, prije nego mahnete zastavom, prije nego optužite ili okrivite, prije nego izbacite eventualni pasjaluk koji je u vama, sjetite se djeteta koje vas je nekad crtežom nacrtalo kao heroja.
I neka znate, vi ste za takve sada propali, ali ne kao sportista, jer svaki sportista ima vijek, ima svoj vrhunac i kraj, koji je neminovan, vi ste propali kao čovjek.
Jer dres se može skinuti. Medalje se mogu zaboraviti. Ali ono što ostaje je ono kakav si čovjek bio.
A biti čovjek – najveća je pobjeda.
