Sedamnaestogodišnjak koji je kao kadet bio na čelu juniorske selekcije NK Čelik koja je izborila najviši rang – Premijer ligu, sada iako mlađi junior, neizostavan je dio pobjedničkog mozaika trenera Bojana Regoje i jedna od glavnih poluga na putu ostvarenja sna Zeničana – plasmana u Premijer ligu Bosne i Hercegovine.
Postoje, u sportu i životu momenti koji, poput tihih potresa, mijenjaju percepciju o tome šta je ustvari oni što je moguće, izvodivo ili realno. Šta je izvjesno a za šta samo postoji neka šansa.
Rijad Telalović je jedan od takvih potresa. Mladić kojem je šansa došla, a on je zgrabio sa obje ruke. I ne samo da je zgrabio, nego je stisnuo toliko čvrsto da na momente to izgleda kao da je sve ono vezano za njega jednostavno tako moralo biti.
Sedamnaestogodišnjak iz Zenice, “dječak” koji je preko omladinskih selekcija NK Čelik dozrio možda i brže nego što je ko očekivao, danas nije samo „mlađi junior“ (iako to po godinama jeste) koji ponekada uskoči kako bi bio dio prvog tima, on je igrač oko kojeg Čelik već gradi svoju sadašnjost i, sa pravom, svoju budućnost.
Nikako ne želim da ovaj tekst bude puki katalog statističkih podataka i informacija, iako ih ima dovoljno da dobro zacrvene svaku skaut listu. Želim, ili ću barem pokušati da približim i ispričam priču o mladiću koji je u klubu sa Bilinog polja, kroz rad i poniznost, zaslužio da mu se čast oblačenja dresa prvog tima otvori kao prazna knjiga u koju treba da ispiše najljepše stranice, klupske i lične. Telalović je, kako smo na našem portalu pisali, svojevremeno postao najmlađi debitant u historiji NK Čelik, to je važan podatak koji nosi u sebi i težinu tradicije i poruku o novoj eri u klubu.
Na Bilinom polju su ga učili fudbalu, ali i strpljenju, radu i čekanju prave prilike. A Rijad je, kako sam već rekao, priliku čekao, dočekao i od prilike napravio priču. Često imam običaj reći kako talenat bez rada najčešće poluči samo žal za onim što je moglo biti, a nije se desilo, jer izostala je volja za nadogradnju dara – radom.
Kod Rijada je drugačije, za njega je talenat samo početak i uvod, a disciplina, poslušnost i želja za učenjem, napredovanjem, posvećenost cilju i fokus, su ono što ga je vinulo u prvu postavu, i ne samo prvu postavu, nego sasvim legitimno u prvi plan. Trener Bojan Regoje Rijada koristi jer ga igra nosi i jer Rijad, uprkos godinama, razumije i gotovo perfektno nosi ritam seniorske utakmice, i ne samo da nosi, nego i diriguje. To što ga na terenu često vidite kao dirigenta igre, a ne samo atrakciju za publiku, govori o fudbalskoj inteligenciji koju rijetki posjeduju u toj dobi.
Gol koji je postigao na svoj rođendan, svojevrsna je simbolika koju ne treba objašnjavati, to je samo jedna od potvrda ispravnosti puta kojim gazi. Da, pogodak kojeg je postigao na svoj 17. rođendan protiv Stupčanice nije samo statistički momenat, to je na neki način bila konfirmacija da on i klub dišu istim ritmom.
Navijači najčešće pamte rođendanske poklone, koje u vidu trofeja ili važne pobjede dobiju od voljenog kluba, igrači s druge strane pamte prve i važne golove, a klub pamti datume kad mu se rađaju nove nade.
Mnogo je stvari koje ovog sedamnaestogodišnjaka čine posebnim na terenu, možda je važno spomenuti kako Rijad gotovo savršeno razumije tempo utakmice, ili kako ima izuzetnu sposobnost da pronađe prostor i donese odluku u djeliću sekunde, da li da prođe ili uposli saigrača, da krene ili zaustavi napad.
Njegova kontrola lopte i mirnoća u pritisku starijih i iskusnijih protivnika već su više puta donosile prevagu u sredini terena u korist crnocrvenih. Okomita igra, ali i njegov istančani osjećaj za liniju napada, kombinacija su koju rijetko imamo priliku da vidimo kod igrača njegovih godina, a koju podcrtavaju i statistički parametri da je nerijetko u ulozi asistenta ili strijelca na važnim susretima.
U svemu ovome ne smije se zaboraviti niti sistem oko njega, matični klub, stručni štab i omladinska škola koja ga je iznjedrila. Čelik je u godinama iza nas imao teške epizode, ali uvijek je imao i onu nevidljivu fabriku, poligon za brušenje talenata, a nekolicina današnjih prvotimaca baš su proizvod vlastite fabrike poput Babića, Spahića, Smajlovića, Hodžića, Međuseljca, Durmiša ali nekadašnjih izdanaka poput Burekovića, Popovića, sjajnog kapitena Horića.
Rijad je posljednji plod rada te fabrike i, što je možda i važnije, on je primjer kako se ulaganje u omladinske pogone može isplatiti i finansijski i sportski. Put je u formulaciji jednostavan, odaberete talentovane mlade igrače, gradite ih kroz mlađe selekcije, dajete im minute, potom ih razvijate na hramu nogometa, Bilinom polju i, kada dođe vrijeme, oni vrate klubu na terenu, a potom iskorakom za svoje bolje sutra “napune klupsku kasu”.
Ipak, realnost nogometa u Bosni i Hercegovini je malo drugačija, kako reče nedavno jedan nogometni sudac uoči meča Čelika – “ih koliko je bilo najavljenih i ispromovisanih talenata koji su napravili – ništa”. Zato nije dovoljno samo biti (imati) talenat, nužno je imati kontinuitet, radnu etiku i, možda najvažnije, imati mentalnu čvrstinu. Rijad već pokazuje znakove te čvrstine, on ne voli da ističe sebe u govorima, radije govori kroz igru i na terenu. Naučio je kako uspjeh u domaćem takmičenju nije kraj, već početak testova koji u njegovom slučaju neupitno dolaze, a dolaze i čekaju ga sasvim izvjesno veći stadioni i teži protivnici, reprezentativni izazovi, a uvjeren sam i veliki transferi.
Zašto je Rijad i zašto su budući “Rijadi” bitni za Čelik, poprilično je lako objasniti. Poznato je, a i svjedoci smo određenog broja klubova u našoj zemlji, koji troše novac na instant rješenja, a domaći talenti ostaju na marginama, i tako kada izostane rezultat ostaju bez novca, bez povjerenja i sa ugašenim talentima. Telalović je svojevrsni podsjetnik da dugoročan rad u omladinskoj školi ima vrednost i, da se, ako ga pratite strpljivo i znalački, može pretvoriti u okrepljujući impuls za klub i zajednicu. U Zenici se to već osjeća, ispunjene su tribine, na domaćim i gostujućim utakmicama, forsira se mladost iz spoj sa iskusnijim i karakternim igračima, javlja se i opravdano raste optimizam. S njim i ambicije.
Na kraju, neka znamo, njegova priča ima sve elemente da postane velika, uvodna draž prvog gola, težina prvog debija, podrška kluba i navijača. Ukoliko nastavi ovako, ime Rijada Telalovića neće biti samo headline lokalnih portala, bit će zvučno ime koje će, sasvim siguran sam u skoro vrijeme izvan granica naše zemlje nositi pečat Čelika i otvarati vrata novoj djeci iz crnocrvene porodice.
