U vremenu u kojem se brojke vrte brže od emocija, a trofeji sve češće služe kao jedini mjerač i potvrda uspjeha, zaboravljamo ono što je najvažnije u sportu i životu – čovjeka.
I nekako nam je malo, pa mi još i više od toga, zaboravljamo ono najvrijednije – dijete. Jer kada govorimo o mladim sportistima, pogotovo u fudbalu koji je na ovim prostorima strast većine, govorimo o djeci. O nečijim sinovima, braći, komšijama, mladim dušama koje traže svoje mjesto pod suncem, a mi im nerijetko nametnemo hladovinu neostvarenih ambicija.
Instant uspjeh – instant pad
Živimo u eri brzih rješenja, instant slika i kratkoročnih ciljeva. Klubovi žele rezultate preko noći, roditelji žele trofeje i pozive u reprezentaciju dok dijete još nije naučilo ni gubiti, a treneri često žive pod pritiskom da “proizvedu” iduceg Džeku ili Modrića. Rezultat toga je činjenica da sve više djece napušta sport sa gorčinom, izgorjeli prije nego što su se zapalili. Fudbal ne smije biti fabrika, a dijete ne smije biti projekat.
Pristup ulaganja – ne samo u tijelo, već u um i dušu
Kada govorimo o pristupu “ulaganja” u mladog sportistu, moramo to prestati gledati isključivo kroz finansijski ili takmičarski aspekt. Pravo ulaganje počinje u dvorištu, u garderobi, u iskrenom razgovoru, druženju, razmjeni emocija. Treba učiti dijete da bude kolegijalno, da poštuje protivnika, da razumije kako poraz nije smak svijeta. Investicija u zdravu psihu, u emocionalnu stabilnost, u samopouzdanje koje se ne temelji samo na tome da li je dao gol – to je pravi put.
Trener – pr(a)vi pedagog a ne general
Uloga trenera u mladim kategorijama ne može se mjeriti titulama. Trener je pedagog, mentor, nekada i očinska figura. On oblikuje karakter, ne samo tehniku. Trener mora znati kada je vrijeme da dijete pohvali, ali i kada da ga zaštiti od pritiska. Mora imati sposobnost da prepozna strah iza agresije, nesigurnost iza bahatosti, i da pomogne mladom igraču da sazrijeva kao čovjek, pa tek onda kao igrač.
Roditelji – partneri, a ne menadžeri
Roditelji su prva linija zaštite, ali i prvi izvor pritiska. Dijete koje s tribina čuje svog oca kako kritikuje sudiju, trenera ili saigrače, uči pogrešne vrijednosti. Roditelj ne smije živjeti svoje snove kroz dijete, već ga mora voditi da ono otkrije svoje. Partnerstvo roditelja i trenera mora biti temeljeno na povjerenju, ne na ispunjenju ciljeva koji su sve osim djetetovih.
Nijedan veliki igrač nije izrastao u tako velikog a da nije iskusio gorčinu poraza. Greške su dio puta, a porazi su lekcije. Dijete koje je naučeno da je poraz sramota, postaje nesigurno, frustrirano i emocionalno krhko. Umjesto da ih učimo kako da pobijede, učimo ih kako da se dignu kada izgube. Karakter se gradi iznutra, a ne brojem pehara na polici.
Proces ispred rezultata
Sazrijevanje je proces. Nema prečice. Dijete mora imati pravo na razvoj bez stalne usporedbe, bez medijskih etiketa “novi Messi” i bez pritiska da mora opravdati tuđa očekivanja. Rezultat nije neprijatelj, ali ne smije biti centar svijeta. Ako dijete voli fudbal, ako mu je trening radost, ako postaje bolji čovjek – onda rezultat dolazi kao prirodna posljedica.
Zdrava individua znači dijete koje zna postaviti granice, izraziti emocije, komunicirati s drugima i nositi se sa stresom. To su temelji iz kojih nastaje mentalno jak sportista. Previše je talenata koji su pali jer nisu imali snage da nose teret slave, novca i ocekivanja. Zato je fokus na ljudskosti ključ uspjeha.
Primjeri koji inspirišu
Najveći sportisti svijeta nisu samo oni s medaljama, već i oni koji su ostali prizemni, ponizni, ljudi prije svega. Pogledajte Luku Modrića – nikada se nije smatrao većim od igre. Ili Edina Džeku, koji je uvijek isticao tim, a ne sebe. Takvi ljudi su produkt pravilnog odgoja, pravilne podrške i jasnog sistema vrijednosti.
Ako želimo više takvih igrača, moramo mijenjati paradigmu. Treninzi moraju biti mjesto igre i rasta, a ne straha i kazne. Klubovi moraju ulagati u psihologe, pedagoge, edukaciju trenera. Država mora prepoznati značaj sporta u razvoju zdravog društva. Mediji moraju prestati stavljati djecu u centar senzacionalizma.
Vrijeme je da možda prestanemo tražiti rezultate po svaku cijenu, i oni će onda doći. Vrijeme je da počnemo gledati dijete kao cjelovitu osobu. Da gradimo karakter, pa tek onda sportistu. Da budemo podrška, a ne teret. Jer samo tako, iz tog procesa, mogu nastati pravi fudbaleri – ali što je još važnije, mogu izrasti pravi ljudi.
I to je pobjeda koju nijedan rezultat ne moze nadmašiti.
