U svijetu sporta sve počinje i završava u glavi.
Možete imati najjače noge ili najbrži sprint, superiorno precizan šut, međutim ako glava nije u skladu sa tijelom, ukoliko ne vjerujete sebi sve ostaje samo na nivou potencijala.
Nerealizovanog, neprepoznatog i nažalost najčešće izgubljenog.
Kod mladih sportista najčešće gledamo upravo tu nevidljivu borbu. Ona se ne odvija u duelima, trkama ili statistikama. Odigrava se daleko od samog terena, u tišini svlačionica, u samostalnim trenucima razmišljanja pred utakmicu, u trenucima nakon lošeg nastupa kad pogled luta i pada negdje u pod. I tada nastupa ključno pitanje: Da li ja stvarno mogu?
Samopouzdanje nije arogancija. To je svijest o vrijednosti.
Mladi ljudi često potcjenjuju ili precjenjuju svoje mogućnosti. Potcjenjivanje vodi ka strahu, propuštenim šansama, bijegu od odgovornosti. Precjenjivanje, s druge strane, vodi ka razočarenju, slabom radu, iluziji veličine. Ni jedno ni drugo nije održivo. Ono što jeste održivo i dugoročno je samopouzdanje izgrađeno na radu.
Moraš znati ko si i gdje si u tom trenutku, ali i vjerovati gdje možeš stići. Jer ako ne vjeruješ ti sam sebi, zašto bi ti vjerovao neko drugi? Zašto da ti vjeruje trener? Saigrač? Javnost? Navijači? Oni osjete. Oni znaju kada sportista stoji iza sebe, iza onog što i kakvim se predstavlja. Ili kada samo stoji izgubljen, bez vjere i samopouzdanja, kao pocijepana zastava na zahrđalom jarbolu koju bjesomučno šibaju vjetrovi.
Nenad Bjelica i lekcija za svaku svlačionicu
Ovih dana, kroz priču o potencijalnom izboru Nenada Bjelice za selektora Poljske, otvara se zanimljiva paralela između mentalne snage lidera i mentalne krize jednog kolektiva.
Reprezentacija Poljske ušla je u ozbiljan konflikt, selektor nacionalne vrste oduzeo je traku Lewandowskom, ikoni nacionalnog tima. Ovaj je uzvratio tvrdnjom da neće više igrati dok je on selektor. Poraz od Finske nakon toga bio je šamar realnosti i potvrda da kada je glava kolektiva nestabilna – ništa ne može funkcionisati.
U tom haosu pojavljuje se Nenad Bjelica. Ne kao spasitelj, nego kao neko ko ima iskustvo, samopouzdanje i mentalnu snagu i viziju. Zna gdje ide. Zna kako vodi. Zna da može. I ne skriva to.
Njegova poruka Poljskom savezu, igračima i naciji nije bila teatralna. Bila je jasna i tiha: Spreman sam. Znam svoj kapacitet. Vjerujem sebi.
To je ono što svaki sportista mora imati, sposobnost da bez galame, bez poziranja, bez nepotrebne drame iskaže vrijednost. Za takvo nešto potrebno je da ima unutrašnju sigurnost.
Ljudi ne vjeruju riječima – vjeruju primjerima
Zato je poruka mladima jednostavna, ali najteža za usvojiti: morate najprije uvjeriti sebe da vrijedite.
Ne verbalno. Ne samo iz motivacijskih govora i tuđih citata. Već kroz stvarni rad, odricanja, padove i povratke. Samopouzdanje se ne nasljeđuje. Ne dolazi izlike majčinske ljubavi ili očinskog navijanja. Ono se gradi kada 15 puta ne uspiješ, a onda ne odustaneš, nego ideš po šesnaesti pokušaj.
Najveći igrači nisu oni koji nikad ne griješe, već oni koji znaju da su veći od svoje greške.
Držati fokus je vještina
Druga velika zamka kod mladih je gubitak fokusa. Danas živimo u vremenu u kojem je sve dostupno, ali i sve odvlači pažnju. Instagram, TikTok, komentari, hype… Svi žele postati zvijezda prije nego postanu profesionalac. Svi žele priznanje prije nego se dokažu.
Ali sport ne prašta površnost. Igra traži predanost, kontinuitet i tišinu dok ne sazriješ. I tek tada dolazi buka, ona u vidu podrške, aplauza i slave.
Mladi igrač koji danas izađe na teren mora znati da je svaka lopta prilika da pokaže svijetu, ali prije svega sebi da vrijedi i da je spreman sagorijevati ali ne i izgoriti u želji da se pokaže i dokaže. I ako danas ne uspije, doći će nova šansa. Ali fokus ostaje, on je početak i kraj, sa njega se oči ne skidaju i prema njemu se ravnaju, njemu se podređuju sve strategije i svi planovi.
Istinska snaga je u upornosti, a ne u talentu
Najveća laž koja se mladima servira jeste da je talenat dovoljan. Nije. Nikad nije bio. Talenat je samo početna prednost, prvi vjetar u leđa, ali bez mentalne snage on je kao motor bez goriva. Stoji. Devalvira poput valute zemlje koja ima potencijal ali ne pravi rast.
Samo oni koji uz talenat razvijaju radne navike, mentalnu otpornost i stabilan fokus sposobni su da idu do kraja. Samopouzdanje bez truda je umišljenost. Trud bez vjere u sebe je mazohizam. Spoj oboje je šampionski kod.
Morate biti vi, i na pozornici i daleko od reflektora
Ako niste vi ti koji vjeruju da možete, niko vas neće nositi i biti tu za vas i uz vas. Ljudi vole pobjednike, ali još više cijene one koji se ne predaju. Koji ne kukaju. Koji gledaju naprijed i u najtežim trenucima kažu sebi – idem dalje.
Taj trenutak nije viralan. Nema svjetla reflektora. Ali je najvažniji.
Zato, mladi sportisti – budite kao Bjelica. Ne čekajte da vas neko pozove. Pošaljite poruku. I doslovno ali i igrom na polju. Zelenom ili nekom drugom. Sami. Jer vi znate šta možete. Ako stvarno vjerujete sebi. I u sebe.
I tek tada – drugi će vam (po)vjerovati.
