Znate, postoje klubovi koji se prate zbog trofeja, ali postoje i oni koji se vole jer te uče životu.
Vjerujem kako je do sada svima jasno da Zenica zna razliku.
Na Bilinom polju, gdje se magla spušta niže nego igdje drugo, sve ima neki poseban smisao, dobija drugačiji prizvuk i nosi druge konotacije. Tamo čak ni zvuk bubnja ne zvuči kao drugdje, ni miris dima nije isti, zastave na Bilinom dižu se visoko kada svi pomisle da je kraj, jer za Zenicu, Čelik je ritam grada, ritam koji se ne mjeri po tabeli.
To je ritam Robijaša. A kada je Čelik tonuo, oni su digli zastave, ne na pola koplja, nego su ih podigli da se viore visoko i odlučili – spasiti ćemo naš Čelik!
Neko, ko to sve gleda sa strane vrlo moguće će reći: “Navijači su kao i svi drugi.”
Ali Robijaši nisu samo grupa, vjerujte, oni su emocija koja traje duže od utakmice, dokaz da ljubav prema klubu može biti jača od razočarenja, od politike, od novca i vremena.
Sama Zenica nije naučila živjeti lako. Valjda u tome i jeste tajna povezanosti Čelika, Zenice i Robijaša. Zenica je grad koji je rastao uz fabrike, koji se razvijao u dimu i znoju radnika, u društvu gdje se više gubi nego dobija, a upravo iz te stvarnosti rođen je klub koji se zove Čelik.
Čak ni ime nije slučajno.
Čelik – kao simbol snage, izdržljivosti, otpornosti, najkvalitetnija legura željeza, kao takva podsjetnik je da sve može (pro)pasti, ali da ponos grada mora ostati.
Kada su ga 1945. osnovali radnici željezare, nisu sa Čelikođ sanjali bogatstvo, nego pripadnost. Htjeli su klub koji će biti narodni, njihov, gradski, onaj koji će govoriti u ime onih koji rade, koji se bore, koji ne odustaju, htjeli su da Čelik ne bude samo najkvalitetnija legura Željezare nego produkt ljubavi grada crne metalurgije. I zato je Čelik uvijek bio više od fudbala – on je bio ogledalo grada.
A Robijaši. Ime je to koje u sebi nosi i dozu ironije i veliki stepen dostojanstva. Jer dok su neki mislili da su to samo navijači s „teškim imenom“, Zenica je znala da su to ljudi koji su zarobljeni jednom jedinom stvari – a to je uvijek bila, iskrena ljubav prema Čeliku. To je robija bez kraja i bez žalbe, oni su robijaši srca predanog Čeliku, a ne nepoštivaoci zakona.
Od kasnih osamdesetih, Robijaši su rasli u snazi i simbolici. I neka se zna, nema navijača kao pojedinca koji nije doživio razočarenje, i ne postoji organizivana grupa koja nekada nije doživjela razočarenje.
Ali malo je onih koji su, poput Robijaša, od razočarenja napravili snagu. Znate, onoga dana kada je Čelik po prvi put u historiji ispao iz najvišeg ranga u BiH, Premijer lige, mnogi bi odustali. Robijaši nisu.
Dok su sponzori odlazili, dok je klub tonuo u dugove i haos, Robijaši su ostali.
Spašavali su klub, obezbjeđivali su klubu novac, čistili tribine, sami organizovali utakmice, branili ime svoga identiteta kada ga drugi nisu smjeli ni izgovoriti, ustali za klub, za ljubav, za ponos, za identitet – za Čelik, a protiv svih! Pokazali su da se klub ne mjeri samo titulama, nego onima koji ostaju uz njega kad svi odu.
To je ono što Robijaše izdvaja od svih drugih. Njihova ljubav nije vezana uz rezultat, niti uslovljena rezultatom, ona je identitet, životni stil, način na koji ovaj grad diše, ona je jednostavno kontinuirani proces. To je navijanje iz stomaka, iz duše, iz nečeg što ne zna da odustane.
Robijaši su čuvari tradicije, bubanj i pjesma sa juga Bilinog Polja ali i svih gostujućih tribina naše domovine ne daje samo ritam utakmicama, ona je i otkucaj jednog grada i ljubavi koja se nikada ne ostavlja i ne zaboravlja. Robijaši su čuvari plamena, i to znaju.
Kad je najteže, oni su prvi koji stanu na crtu. Kad se treba boriti, prvi su u redu. Na Bilinom polju ne odgajaju se samo navijači – odgajaju se ljudi koji razumiju šta znači zajedništvo, lojalnost i ponos. U vremenu kada sve postaje površno, to je dragocjenost koja se ne može kupiti.
Robijaši, Zenica, Čelik!
