Postoje oni neželjeni ali jako često proživljeni trenuci u sportu kada lopta postane teža od kamena. To su oni momenti kada ruke zadrhte prije servisa, kad noge zaborave pravilne kretnje pri odlučujućem šutu u sudijskoj nadoknadi, ili kada pri izvođenju slobodnih bacanja jednostavno pogled izgubi fokus.
Sve ovo su oni nevidljivi trenuci, kada jedan sportista bitku ne vodi protiv protivnika, nego protiv samog sebe. Mnogo je sportista koji (se) izgube upravo tu, u toj tišini između dubokog daha i odlučujućeg pokreta.
Sportska psihologija danas nije luksuz nego potreba. Nije to nikakva magija, kako mnogi misle, iza nje stoji nauka, iskustvo i razumijevanje čovjeka u njegovom najosjetljivijem stanju. Jer iza svakog dresa, iza svake izborene medalje i svakog pogleda u kameru stoji neko ko ponekada osjeća kao da mora ponovo da nauči disati.
Sportista mora da nauči kako da izgubi meč ili čak prvenstvo, bez toga da pri tome izgubi sebe, kako da ustane nakon povrede koja mu (od)uzme identitet, i kako da se pomiri s činjenicom da niti jedna karijera nije vječna. Baš u tom prostoru, u vakuumu između ambicija i stvarnosti, tamo stanuje psihologija koja nerijetko tas na vagi, nekada prevagne na vašu stranu, nekada protiv vas.
Jer, ima onih koji daju sve od sebe na treningu, znoje se, bore, napreduju, a onda se na dan takmičenja pretvore u sjenu vlastitog potencijala. Tremor, blokada, strah od greške, i tako u jednoj sekundi nestaje 70 posto onoga što su stvarali mjesecima, nad čime su prolili litre znoja i zbog čega su proveli mnoge besane noći. Ali. To nije slabost. To je ljudskost.
Zato psiholog nije samo neko ko samo „priča“. On uči sportistu kako da razumije svoje padove, kako da prepozna uzrok strepnje, kako da sam sebe ne uguši u tišini svlačionice.
Kao što se vježba lijeva noga i udarac iz poluvoleja, tako se mora trenirati i mentalna stabilnost. Bez nje bez mentalne snage i samopouzdanja, svaki talenat postaje krhak, a svaka pobjeda prolazna.
Uloga sportskog psihologa naročito se pokazuje u trenucima kada karijera stane. Kada tijelo ne sluša, a srce želi dati još. Kada teška povreda uzme dio identiteta, kada reflektori utihnu i ostane samo tišina i pitanje „Šta sada?“ Tada se vidi koliko je sport više od igre, da je to, slobodno se može reći život sa svim svojim borbama, padovima i ponovnim ustajanjima.
Odgoj sportiste nije sveden na toliko primitivnu relaciju kako bi bio samo stvar taktike i tehnike. To je odnos. Povjerenje. Komunikacija između trenera i igrača, između čovjeka koji vodi i onog koji vjeruje.
Trener najbolje zna kada treba podići ton, a kad samo pogledati i prešutjeti, pa makar se sve prividno i rušilo. Sportista mora naučiti da iza svake trenerske kritike stoji briga, i da iza svakog psihologa stoji razumijevanje, ne osuda i prezir nego pružena ruka i dobačen pojas za spasavanje.
Motivacija, pak, nije ni trofej ni novac. Ona je ono unutrašnje gorivo zbog kojeg ustaješ i kada ne moraš. I generalno je pravilo da igrač koji dolazi na svaki trening jer voli ono što radi, nikada neće sagorjeti. Onaj koji dolazi zbog nagrade, prije ili kasnije izgori. Tu su stvari više nego jasne. Unutrašnja motivacija hrani dušu sportiste, a vanjska mu (h)rani ego. I neka se zna, samo prva traje.
A nagrada i kazna u sportu i za sportiste? To su moćna oružja u rukama trenera. Mogu mladog sportistu podići ili uništiti. Pohvala je u očima prednaih igrača često jača od bilo koje premije, a kazna koja nije pravedna zna ubiti vjeru u cijeli proces. Dijete koje se boji kazne neće naučiti lekciju, naučit će samo da bježi. Od odgovornosti. Od problema. Od drugih.
Zato u sportu postoji ta tanka linija između pritiska i podrške. Između discipline i razumijevanja. I baš tu, na toj liniji, rađaju se šampioni, a to su oni koji su naučili da hladne glave i toplog srca idu u bitku protiv svojih strahova.
Na kraju, svi se mi negdje u životu nađemo u ulozi sportiste. I neka znate, kada osjetite tremu pred odlukom, kada vam se blokira misao, kad posustanete pred preprekom, baš to su vaše utakmice. I zato možda nije loše da svako od nas ima svog „psihologa“, onog nekog ko će nas podsjetiti da pobjeda nije samo rezultat. Pobjeda je kad naučiš biti miran dok sve u tebi vrišti.
