Danas je Santiago Bernabeu disao sporije. Više od 80 hiljada grla šutjelo je u trenutku kad je Luka Modrić, u bijelom dresu sa brojem 10, posljednji put mahnuo publici.
Nije to bio običan oproštaj. Bio je to rastanak s elegancijom, sa vremenom, s ikonom. Bila je to tiha simfonija završne note jedne od najplemenitijih fudbalskih karijera koje je svijet ikada gledao.
Luka Modrić nije bio igrač, on je bio ritam. Takt. Disanje Reala i selekcije Hrvatske.
Od Zadra do svetog hrama fudbala
Priča o Luki počinje u izbjeglištvu, u skromnim patikama na zadarskom betonu. A završava u dresu najtrofejnijeg kluba na svijetu, s pet osvojenih Liga prvaka, 25 osvojenih trofeja, Zlatnom loptom, i nečim još većim – poštovanjem cijelog fudbalskog planeta.
Nakon što je preko Dinama i Tottenhama stigao u Madrid 2012. godine, kritikovan kao preskupo pojačanje, Modrić je brzo pretvorio sumnje u tihe aplauze, a aplauze u poklone. Njegova sposobnost da diktira tempo igre, čita utakmicu, transformiše svaku akciju u poeziju – to je ono što ga je izdvojilo.
Simbol epohe
Modrić nije bio samo vođa veznog reda. Bio je lice i srce najuspješnijeg perioda u novijoj historiji Real Madrida. Bio je tu kad je “Decima” stigla, kad su Zidaneove trupe gazile Evropu, kad su mnogi padali, a Real ustajao – s Lukom u centru svake kretnje. Pored njega su igrali Kroos, Casemiro, Xabi Alonso, Kaka… ali Luka je ostajao konstanta.
Poređenja? Možda, ali Luka je – Luka.
Zvonimir Boban je bio umjetnik, Asanović simbol rutine u veznom redu, braća Kovač ratnici, a Rakitić hladan profesionalac, tačan poput sata iz Švicarske. Ali Modrić… on je bio sve to – i više. Najbolji veznjak u historiji Hrvatske. Jedini Hrvat sa Zlatnom loptom. Lider generacije koja je 2018. otišla do finala Svjetskog prvenstva, i 2022. do bronze. Njegov status u domovini nije samo sportski – to je kulturni fenomen.
U Real Madridu – porediti ga s Di Stefanom, Raulom, Zidaneom ili Ronaldom – nije preuveličavanje. To je realnost. Luka je osvojio sve i ostao skroman. Nikada nije bio najglasniji, ali je uvijek bio najvažniji.
Njegovo ime je klasa. Njegova ostavština je vječna.
Kad je danas izašao iz igre, činilo se da čak i lopta plače. Jer znala je da više neće biti vođena istom nježnošću. Svuda na tribinama suze u očima, i cijeli stadion je ustao – bez pogovora. Nema ovdje ni zavisti, ni kritike. Samo tuga što odlazi neko ko će se teško ponoviti.
Šta dalje?
Možda Katar, možda MLS, možda povratak u domovinu… Gdje god Luka krene, igra će biti drugačija. A Real Madrid? Tražit će novu dušu, novog Lukinog nasljednika – uzalud.
Jer Modrić nije bio samo igrač. Bio je uspomena. Emocija. Legenda.
Grazia Luka, tu gloria es eterna.
Hvala ti za svaku loptu, svaku asistenciju, svaku tišinu koju si pretvarao u ovacije. Fudbal te neće zaboraviti. Mi te nećemo zaboraviti. I dok Real gleda u budućnost, jedan dio nas ostaje u toj desetki, u tom pogledu, u toj klasi.
Luka, sretno.
