Raspisali su se ovih dana mediji o tome kako su ove kvalifikacije za EP posljednje u kojima će nastupati Edin Džeko, najbolji fudbaler kojega je Bosna i Hercegovina imala, i kako je to “završena” stvar.
Još biješe malo, pa krenuše i natpisi kako će ovo ili ono, kako nam selekcija nikada nije bila gora, kako nemamo kvalitet, kako nismo dorasli, i raznih nebuloza se moglo pročitati.
Naravno, pod uslovom da to pročitate.
Ja nisam.
Nisam ni želio, niti ću.
Zašto, mogu krenuti i kontra smjerom, pa da kažem da, možda je tu trebao da se nađe još poneki igrač, od one nekolicine koja je ostala širom ili da budemo korektni diljem Evrope.
Možda je trebao, a možda i nije. Jer ja nisam i ne želim biti selektor, jedan od hiljada onih koji se pojave u ovoj zemlji i koji uvijek znaju kako raditi tuđi posao. Mogu i pokušam nekada iskazati ionako neskrivene simpatije prema pojedinim igračima, žaljenje zašto neki nisu tu, ili iskazati onu knedlu u grlu, kada vidim da su neki tu.
U zadnje vrijeme tih knedli je sve manje.
Zašto?
Pa vrlo jednostavno, tu je velika većina onih koji tu zaslužuju biti, i što je barem jednako važno, ako ne i važnije – koji tu žele biti!
I tu završavam priču. Barem što se tiče selekcije, onog što imamo, i mišljenja sam da je prilika karijere za veliku većinu pozvanih već od petka i Bukurešta da krenu raditi velike stvari.
Za sebe i za domovinu.
I ne trebaju da pogledom traže daleko, ne trebaju da motivaciju traže u nekim imaginarnim likovima, motivacionim govorima i govornicima.
Najveći motiv je čovjek sa početka priče. Veliki kapiten i ogromni čovjek. Na plećima stotine klupskih utakmica, tuce neuspješnih kvalifikacija, ali on, on jednostavno ne umije izdati.
Edin Džeko je neupitno, najveći ambasador ove zemlje, na terenu, u medijima, u Teplicama i Češkoj, cijeloj Njemačkoj, diljem Velike Britanije, omržen u crnocrvenom dijelu Milana na čijoj su strani nekada bile njegove simpatije a voljen i poštovan na onoj drugoj. Ili nepoželjan na San Siru a omiljen na Meazzi. Kapiten, lider i autoritet u najluđem prvenstvu svijeta, ili barem najluđem rivalstvu svijeta.
Biološki sat je neumoljiv. Edinu je neki dan otkucao 39. Uskoro, drugog juna, otkucati će i sat koji će reći kako je “punoljetstvo” njegovih nastupa za A reprezentaciju Bosne i Hercegovine. A samo jedna velika smotra je iza njega, ona u Brazilu, velika historijska, i ona na kojoj su i njega i našu domovinu pokrali, kao malo kada, a krali su nas, često i intenzivno, ali ta krađa je nezapamćena.
I ne nije bio offside!
Eto od toga nepostojećeg offsidea, Edin već 11 ljeta nosi najdraži dres, onaj sa grbom naše domovine. I neće Edin odustati, zaslužio je još jednu smotru i na njoj još jedan gol. Finalni, da ode sa smotre najvećih, jer ništa manje ne zaslužuje.
Stari kloc, istrošeni igrač… i jedan od najboljih napadača Evrope. A otpisali su ga mnogi, ali ono što je bitno, on nije otpisao sebe!
Daje Edin, daje Bosna!
