Postoji ta jedna neuhvatljiva i neobjašnjiva sila, neopipljiva a snažnija od svake taktike, obuhvatnija od fizike, upečatljiva poput statistike. Zove se emocija.
I u sportu je ona sveprisutna, u pogledu iskrenog navijača, očita u grču vilice trenera, drhtaju ruke kod igrača dok nose loptu na bijelu tačku prije izvođenja penala, vidljiva u suzama na kraju utakmice… Ona je duša sporta. Ali je i njegov uvijek prisutni rizik. Može uzdići do neba, ali i zbrisati vas sa lica terena.
Pitanje koje se nameće u kontinuitetu je u tome, da li je emocija u sportu saveznik, ili naš najpodmukliji neprijatelj?
Kad je srce brže od razuma
Na ovim prostorima, emocija u sportu se ne dozira. Ona je, poput vrelog čelika, izlivena bez kalupa, bez reda.
Kod nas se navija do pucanja grla, igra do iznemoglosti, a suze teku i u porazu i u pobjedi. U jednom danu možeš od tragičara postati heroj, i obrnuto. Sve se to odvija u eksplozivnoj mješavini strasti i očekivanja.
Pogledajte samo lica trenera kada ekipa primi gol u 90+ minuti. Ili kapitena koji ne izdrži pritisak i napravi prekršaj za crveni karton. Ili navijača koji od suze prepozna nepravdu i ne može da je prešuti. Sve je to emocija. A emocija ne pita za dozu. Ili je imaš, ili je nemaš. Ili te vodi i nosi na pijedestal ili te sruši.
Igrati srcem, ali ne (iz)gubiti glavu
Upravo je u tome ključ.
Veliki sportisti nisu oni koji emocije nemaju, već oni koji ih znaju kanalisati. Znaju ih usmjeriti, obuzdati, kontrolisati i ovladati njima. Kada Serena Williams pogleda preko mreže i umjesto bijesa pronađe fokus. Kada Luka Modrić stisne pesnicu, a ne plane na sudijsku nepravdu. Kada Robijaši umjesto nereda nakon sudijske nepravde podignu na tribini koreografijom koja izazove jezu. To je trenutak kad emocija postane saveznik.
Naša sportska svakodnevnica prepuna je primjera gdje su emocije donijele i najveće pobjede, ali i najteže padove. Koliko puta je neki klub zbog pritiska javnosti ili “navijačkog bijesa” smijenio trenera koji je bio na dobrom putu?
Koliko puta je zbog sujete, povrijeđenog ega ili nepromišljenog istupa u afektu, pukla svlačionica?
Sport traži osjećaj, ali još više u sportu je nužno imati samokontrolu. Emocija je energija, ali bez discipline ona postaje destrukcija.
Kada emocija pređe rampu
Ne smijemo, ni pod kojim uslovima, dozvoliti da emocija u sportu bude opravdanje za nasilje, za huliganizam, za destrukciju. Navijanje iz srca nikada ne smije prerasti u mržnju. Igrači su ljudi, treneri su ljudi, sudci su ljudi. Sport je igra. Da, igra sa strašću, s važnosti i težinom, ali i dalje – igra.
A kod nas se prečesto brišu granice. Emocija, ako nije vođena razumom, lako se pretvara u pogrešan izbor riječi, gestikulaciju koja izaziva haos, ili u krajnjem neželjenom scenariju fizički incident. I to više nema veze sa sportom.
Emocija kao vatra – grijanje ili sagorijevanje?
Sport bez emocije je kao tijelo bez pulsa.
Sterilan, prazan, bez onog “nečeg” zbog čega stadion diše, hala vibrira, a ekran nije dovoljan da zadrži suzu navijača. Ali sport s pogrešno usmjerenom emocijom je kao požar – ruši sve ispred sebe.
Zato trenirati znači i učiti kako da emociju koristiš, ne da budeš njen rob. Biti sportista znači znati kad pokazati strast, a kad sačuvati hladnu glavu. Biti navijač znači znati razliku između podrške i pritiska.
Emocija je iskonski simbol i prava suština sporta
Na kraju, emocija nije ni neprijatelj ni saveznik.
Ona je istina sporta. Ogoljena, sirova, stvarna. Naš odnos prema njoj određuje sve, da li ćemo je voditi, ili će ona voditi nas.
I zato, kad sljedeći put stanete na teren, sjednete na klupu, ili odete na tribinu, ponesite emociju, ali je nosite srcem, a ne nervima.
Jer sport je najljepši upravo onda kada ga vodimo – ljubavlju, strašću i razumom.
