Ponekada dese se i utakmice koje se ne igraju samo na terenu, nego u srcu i duši. Utakmice koje u glavi ostavljaju eho, a u kostima prigušen drhtaj još satima nakon posljednjeg sudijskog zvižduka. Postoje i igrači koji jednim potezom mogu da promijene sve, ne samo rezultat, nego i vjerovanje, pristup, odnos i raspoloženje, možda čak i način na koji gledamo reprezentaciju, pa čak i način na koji gledamo sami sebe.
U Zenici se sinoć “rodio” jedan takav igrač.
Nije ga rodio mit, nije ga niti kreirala propaganda. Rodila ga je lopta. Momenat. Hrabrost.
Njegovo ime je Esmir Bajraktarević.
Dijete je Amerike, a igrač PSV-a, ali sinoć – iznad i prije svega, Esmir je junak naše domovine, koja je čekala baš ovakvu priču, onu o našoj djeci koja ne zaboravljaju svoje korijene.
Rumunija je povela, a Zenica je nakratko utihnula, ali nskon toga pa sve do kraja susreta, tribine su u jednom dahu nastavile održavati nadu koja je visila o tankoj niti. I taman kada je atmosfera počela podsjećati na one teške, surove noći koje smo godinama preživljavali, ukazao se veliki kapiten Edin Džeko, čovjek koji je toliko puta nosio ne ovu reprezentaciju nego ovo društvo na svojim plećima. Izjednačio je. Podsjetio je zašto je dijamant, još jednom je zasijao kada je najpotrebnije, i poput Bosne pokazao da je on uvijek onaj koji prkosi.
A onda, nagrada za sav pošten odnos, rad, atmosferu, za sve one na terenu i stadionu na kojem “trava raste iz tribina” crveni karton Rumunije. Vjetar u leđa, ali nedovoljan bez ideje.
I baš tada, u 80. minuti, trenutak koji mijenja priče.
Esmir je na desnom krilu cijeli meč pravio dar-mar i izluđivao svog čuvara. I onda, momenat odluke. Ljevica. Povlačenje u sredinu. Kratki, gotovo drski trzaj tijela kao potpis igrača koji zna šta hoće. Šut sa dvadesetak metara. Lopta ide tamo gdje golman ne može, gdje statistika pada u vodu, gdje se realnost mijenja u bajku.
U rašlje. Za urlik. Za historiju. Za prošlost i za budućnost.
To je bio prvi gol mladog Bajraktarevića za Bosnu i Hercegovinu. I teško da je mogao doći u važnijem trenutku, u težoj utakmici, na većoj sceni. Najvećoj. To je bio gol koji ne osvaja samo tri boda, ovaj gol osvaja narod.
Haris Tabaković je kasnije stavio pečat, ali priča je golom mladog Esmira već bila ispisana.
U Zenici je, dok su se reflektori smijali noći, rođen novi simbol.
Perišićev potpis na priču o talentu
Negdje u pozadini ove priče stoji i jedan čovjek čija fudbalska riječ nije mala – Ivan Perišić. Samo nekoliko sedmica ranije, kada je Bajraktarević eksplodirao u dresu PSV-a i postigao dva gola nakon što je ušao s klupe, Perišić je poslao poruku koja je tada djelovala kao dobronamjerni mig.
„Izborniče, mali je spreman.“
Nije to bio samo kompliment. Bila je to garancija igrača koji je prošao pola Evrope, igrao finale Mundijala, osvajao velike trofeje. Kada takav čovjek u tebe vjeruje, to znači da posjeduješ nešto što nije nimalo uobičajeno.
Esmir je sinoć pokazao da Perišić nije govorio napamet. Pokazao je da ima nešto u sebi što ne možeš naučiti – onu iskru. Onu hrabrost da preuzmeš loptu kada drugi gledaju, da povučeš kad drugi biraju sigurnije opcije, da odlučiš utakmicu kada je najteže.
Od Amerike do Bilinog Polja – put koji je tek počeo
Bajraktarević nije igrač koji dolazi iz naše škole fudbala. Nije odrastao na našim, domaćim često neuslovnim terenima, nije išao klasičan put. Rođen je u SAD-u, odrastao u potpuno drugačijem sistemu, igrao za njihove omladinske selekcije, a onda, vođen srcem i porijeklom, odlučio biti naš.
I to je možda najljepši dio ove priče.
U vremenu kada mnogi izdaju i odlaze, okreću leđa i izdaju, on se vratio, i borio se za svoje mjesto pod suncem. I izborio.
U vremenu kada talente tražimo u tuđim dvorištima, jedan naš talenat je sam pronašao put kući.
Austrija je pred vratima, ali juče se dogodilo nešto još važnije
Bosna i Hercegovina trenutno ima 16 bodova. Druga je u grupi. Ima playoff, ali ima i šansu za direktan plasman na Svjetsko prvenstvo. U Beču će pasti konačna odluka. Biti će to velika, teška, rovovska bitka, ali igrači Sergeja Barbareza su pokazali karakter koji smo predugo čekali da vidimo.
I, ne radi se samo o tabeli.
Ne radi se samo o matematici.
Radi se o tome da se sinoć, nakon dugo vremena, osjetilo da reprezentacija ima budućnost. Da ima lice. Da ima simbol. Da ima nekoga ko će u narednim godinama biti mnogo više od talenta.
Jer fudbal se ne gradi samo na iskustvu – gradi se i na hrabrosti, onoj dvadesetogodišnjaka koji se ne boji preuzeti odgovornost.
I zato je Zenica sinoć pjevala: “Mali je spreman.”
Esmir Bajraktarević sinoć nije samo zabio gol. On je probudio vjeru, kreirao euforiju. Probudio ono što smo mislili da smo izgubili.
Kad je potrčao prema tribinama, raširenih ruku, dok mu je dres lepršao kao zastava, izgledao je kao neko ko je shvatio da je upravo dotakao svoje mjesto u historiji jedne zemlje.
A možda je to tek početak.
Možda je ovo tek prva stranica velike priče.
Ali jedno je sigurno: u noći kada je BiH slavila veliki preokret, rodio se njen novi heroj.
I ime mu je Esmir Bajraktarević.
