Piše: Admir Gluhić
Znate, nije Bosna kao ostatak ovog dunjaluka, specifični smo mi, često kod nas imaju običaj reći – znam ja nas, j..o ti nas…
Nije to možda najbolji način za započeti jednu finu priču, ali jeste ispravan i bez dileme jeste istinit i jedini koji vjerodostojno pravi i prikazuje stvarnu sliku stvari.
Najteže je uspjeti u svojoj avliji, uvijek je to bila poruka koju smo slušali, i kao da se prenosila sa generacije na generaciju, sa koljena na koljeno, onako mahalski…
Možeš uspjeti, možeš biti prvak svijeta, ali samo ako uspiješ u svojoj mahali, e onda si uspio, onda si i više od prvaka svijeta, onda si BABUKA!
Većinom te fudbalske priče kreću po istom šablonu, siromašna mahala ili kvart u kojem su svi šutali loptu, najčešće poderanih trenerki i koljena na prašnjavim polubetonskim terenima ili na grbavim zelenim površinama u obližnjim parkovima…
Nema čini mi se svjetskog medija koji nekada nije prenio priče o odrastanju i stvaranju “Bosanskog dijamanta” o mučnom djetinjstvu, selotejpom izljepljenim loptama, o treninzima pod konstantnim prijetnjama po život.
Znaju siguran sam svi, ili gotovo svi Bosanci detalj kako je Edinova majka Belma, u jednoj prilici Edinu zabranila izlazak na igru sa drugarima. I baš tog kobnog ili sretnog dana, zavisi od percepcije i ugla iz kojeg se priča, koban je bio jer je granata pala na mjesto na kojemu su najčešće Dijamant i drugari igrali “lopte” a sretan je bio jer tog dana ni on ni drugi nisu bili tu…
Znaju svi i priču o “klicu” mršavom, nezgrapnom i bubuljičastom mladiću koji u svome najdražem klupskom dresu, onom čije su boje slične i nacionalnom nikada nije do kraja odigrao pravu rolu. Znaju svi kako su ga proglasili neperspektivnim, lijenim i tromim.
Morao je Edin otići, da bi stvari krenule u pravom i željenom smjeru.
Znaju svi priču o čudnom Čehu, čudnog prezimena, Plišeku. Čovjeku koji je iako je Džeku kritikovao i detektovao sve njegove mane, ipak imao vjeru u njegov uspjeh, iako je rekao jednu rečenicu koju mi još u Bosni svarili nismo – Edin nije mlad igrač.
Čuj nije mlad, igrač, pa kod nas su perspektivni momci do 25, a priliku onima sa 19 daju samo čudaci, ali eto u toj mrskoj nam Evropi, sa devetnaest nisi više nada, svašta čudna li svijeta…
I otišao je Edin, zbog čovjeka koji mu je vjerovao i koji je vjerovao. Željo je dobio nekih 50.000KM i napravili su dobar deal, svaki Edinov transfer biti će i injekcija za budžet plavih, ni slutili nisu kakav su posao sklopili i kakav superstar je njihov “kloc” tačnije u šta će Edin izrasti.
Dvije sezone u Teplicama i došlo je vrijeme da se krene dalje, razlog – iskorak i gotovo 160 puta veća vrijednost za već tada formiranog igrača, a bile su mu 23.
Za Die Wölfe ispisao je historiju, prva titula prvaka i zlatna kopačka za Edina. A prave stvari su tek trebale da dođu.
Transfer u City, trofeji u Engleskoj, transfer u Romu, odlazak u Inter, susret sa Mourinhom u Feneru, sve su to velike priče, desetine i stotine golova u nekim od najjačih liga svijeta.
Bitni i najbitniji golovi u nacionalnom timu i za nacionalni tim, sve su to ispričane priče. Edin je globalni superstar, poslije Sušića i Sliškovića sigurno najuticajniji i najpoznatiji fudbaler iz Bosne i Hercegovine u historiji, poznat i priznat od svlačionica i navijača najvećih klubova pa do doner shopova u najmanjoj i najzavučenijoj četvrti Rizea…
Svi poznaju i priznaju Edina, najvećeg ambasadora Bosne i Hercegovine, ne danas, ne ove sezone ili u ovom timu, najvećeg ikada…
A najveći trofej osvojio je u Bosni iako, skoro da nikada ovdje nije igrao, u Bosni je Edin Babuka. A ovdje, kad si babuka ti si sve – GRANDE EDIN!
