U tišini noći između 17. i 18. jula 2015. godine, u bolnici nadomak Pise, prestalo je kucati srce istinskog sportskog velikana – Zaima Kobilice.
Deset godina je prošlo otkako nas je napustio ovaj rukometni as, ali u srcima onih koji su ga poznavali, voljeli i cijenili, on kao da nikada nije ni otišao.
Zaim nije bio samo vrhunski rukometaš, reprezentativac Italije i BiH, najbolji rukometaš Čelika u historiji, on je bio simbol. Simbol Zenice, simbol Bosne i Hercegovine, i simbol Italije, u kojoj je ostavio zaista neizbrisiv trag.
Ponikao je u RK Čelik, klubu čiju je dres nosio s ponosom i žarom, a vrlo brzo Zaim je pokazao kako je predodređen za veće domete. Njegov talenat i posvećenost odveli su ga u Italiju, gdje je nosio dres Prata, u to vrijeme jednog od najuglednijih rukometnih kolektiva te zemlje.
U dresu Prata, rahmetli Zaim je osvojio dvije titule prvaka Italije i dva Kupa Italije. Ono što ovaj podatak čini još impresivnijim jeste činjenica da je u pet sezona bio najbolji strijelac izuzetno jake italijanske lige, što je malo kome pošlo za rukom.
Njegove reprezentativne brojke govore same za sebe, 12 utakmica i 55 pogodaka za Bosnu i Hercegovinu, te 19 nastupa i čak 107 pogodaka za Italiju!
Igrao je naš Zaim i na Mediteranskim igrama za obje zemlje 1993. za BiH, a 1997. za Italiju. Bio je dio italijanske reprezentacije koja je 1997. godine igrala na Svjetskom prvenstvu u Japanu, jedinom takmičenju takvog ranga na kojem je Italija ikada učestvovala.
Ali brojke ne pričaju cijelu priču o ovom velikom rukometašu i čovjeku. Priča o Zaimu Kobilici je ustvari velika priča o poštovanju, ponosu i ljubavi. U Italiji je bio više od sportiste, bio je lider, kapiten, i čovjek kojeg su svi voljeli, stranac koji je postao domaćin.
Toliko su ga cijenili, da je klub Prato njegov broj 7 zauvijek povukao iz upotrebe, dres je umirovljen, a sportska dvorana u tom toskanskom gradu danas nosi njegovo ime: Palestra Zaim Kobilica.
To ne dobijaju kao počast čak ni olimpijski pobjednici, ali to dobiju oni koji ostave trag u dušama ljudi.
Zenica sa druge strane ga pamti kao svog sina, BiH kao svog reprezentativca, a Italija kao svog kapitena.
Neka ti je vječni rahmet, legendo. Tvoje ime ostaje urezano zlatnim slovima u rukometnu historiju i naše uspomene.
