Može se desiti i da pogriješim, jer košarku ne pratim tako pomno. Ustvari da budem iskren, pratim je intenzivno samo kada govorimo o nacionalnoj selekciji Bosne i Hercegovine.
Ali morao sam napisati ovaj osvrt, morao iako mnogi siguran sam neće da se slože sa mojim stavom, mojim percipiranjem stvari, pa čak i mojim pristupom. I ne trebaju. Ne slažu se čak ni moje kolege urednici sa portala, ali to i jeste bit svega, slagati se ne moramo, ali uvažavati i poštovati moramo.
Strašno sam bio dirnut, kada sam prije nekoliko dana čitao pismo koje je Luka Garza poslao na adresu FIBA-e prije nekoliko mjeseci. I stava sam, kao autor ovog teksta, persona i navijač reprezentacije, da je Luka morao biti na Kipru. Morao. Tu nemam dileme. Ne iz razloga što je Luka unuk legendarnog Refika Muftića, ili rođak Amara Alibegovića, sa kojim je silno želio da nastupa za Bosnu i Hercegovinu. Prosto iz jednog jednostavnog razloga, kada govorimo o objektivnim kriterijima, i iz još jednog kada pričamo subjektivno. Objektivno, Luka Garza igrao je NBA ligu u prethodnoj sezoni. Da, “onu NBA” ligu, preko bare, najjaču ligu svijeta. Nije možda tamo bio igrač koji se “vrti na higlights-ima” niti prva zvijezda tima, nije na kraju krajeva uopšte bio zvijezda, ali je legitimni igrač NBA lige, kojih ruku na srce i nemamo baš u izobilju. A subjektivni razlog, pa više je no očit, Luka srcem došao i nastupao za Bosnu i Hercegovinu, ne kako bi se promovisao, ne kako bi kao bh. odnosno evropski igrač lakše došao do kluba u Evropi, nego isključivo iz razloga što je ovu zemlju osjetio svojom. Meni sasvim dostatno.
Isto tako nemam dilemu da je na Kipru trebao biti i sjajni Emir Sulejmanović. Trebao. Jer njegova kvaliteta insistira na tome i njegova kvaliteta po logici stvari trebala ga je isporučiti na Eurobasket2025. Trebala. Ali nije. Razloge znaju on i selektor Adis. Za javnost je razlog nepozivanja “različitost talasnih dužina” na kojima komuniciraju Emir i Adis. Ako su komunicirali i ako komuniciraju. Ali, Emir je trebao biti tu. Trebao, jer zaslužuje. Ne jer ga ja lično simpatišem, jednako kako je nebitno da li ja, kao autor ovog osvrta simpatišem našeg selektora. Bitno je da ga poštujem. I Adisa. Kao i Emira. Poštujem i uvažavam.
Nihada Đedovića recimo bez obzira simpatišem li ga ili ne, ne bih volio da vidim u dresu nacionalnog tima. Ne umanjujem uopšte fakt kako je to strašan igrač i kako bi i u ovim “poznim” igračkim godinama bio pojačanje našoj nacionalnoj vrsti na kontinentalnoj smotri. I jako važno, ništa lično nemam protiv Nihada, a sve i da imam potpuno je irelevantno, jednostavno poštovao sam onomad njegovu odluku da se “oprosti” od nacionalne vrste jer je imao svoje razloge, sada mi se sasvim logičnim nameće da se ispoštuju i racionalni razlozi da ga se ne zove u dres koji je jednom skinuo i rekao – ne hvala. Nije bilo ljutnje tada, ne može je biti ni sada.
O Džananu Musi, pričati bilo šta, suvišno je. Reći ću samo jedno – koja je po vama najbolja selekcija na Eurobasketu. Sada budite realni i recite da li bi i toj selekciji izostanak Muse iz roostera bio hendikep? Pa naravno da bi, bez dileme, umanjio bi snagu svake selekcije na Eurobasketu za minimalno 15-20%. Musa, da je došao na Eurobasket, zdrav i spreman, siguran sam bio bi u idealnoj petorci šampionata, a još važnije, našu bi selekciju učinio ne 15-20 nego 30-40% snažnijom. Ali Musa nije mogao biti tu, a siguran sam kako je bićem uz ove momke.
Ovi momci koji su tu, više ili manje, u većem ili manjem obimu najbolje su što imamo (izuzmemo li gore pobrojane Luku i Emira, o Nihadu sami donesite svoj sud). I oni siguran sam pružaju svoj maksimum, nekada je taj maksimum uz dobar dan većine momaka dovoljan za velike stvari, nekada kao što je bio slučaj u meču sa Španijom, izostane taj maksimalni učinak. Ali niko ne može reći kako su ovi momci stigli na Kipar sa namjerom da “ne odigraju dobro”. Možda nekada njihovo “dobro” nije dovoljno dobro, ili nekada njihovo dovoljno dobro ili čak maksimum ne donesu željeni rezultat ili nisu dovoljni.
Ali ponovimo svi sebi, ovi momci su ono najbolje što imamo, neki nisu mogli biti tu, neke nismo pozvali da budu tu, a neki nisu željeli da budu tu, bilo kako bilo, drugih nemamo.
Sa vjerom da su oni najbolje što imamo, i sa njihovom vjerom da oni uz svoj maksimum imaju kapacitet da naprave iskorak, moguće su prave, pa čak i velike stvari. Ali moramo biti pravi, svi, kako oni na parketu, tako i sva energija koja je usmjerena prema njima. Dosta je “kauč selektora” i priče “kako treba ovako ili je trebalo onako” dosta je selektora i generala poslije bitke. Izgubili smo od Španije, selekcije koja je košarkaška krema Evrope, a razapinjali bi ekipu kao da smo poraženi od San Marina.
A da za promjenu malo budemo objektivni i budemo energija koja pokreće a ne ona koja mete sve ispred sebe.
