Postoje gradovi koji žive za fudbal, a postoje gradovi koji bez njega ne znaju disati. NK Čelik i Zenica pripadaju ovoj drugoj kategoriji, a između njih, kao nevidljiva, ali nepokolebljiva veza, stoje upravo oni – Robijaši.
Nisu oni samo navijačka grupa, a svakako nisu ni folklor tribine, niti dekor uz aut-liniju. Robijaši su društvena pojava, jedan fenomen koji se ne može objasniti samo kroz devedeset minuta igre, niti kroz rezultat na semaforu.
Oni su svojevrsno i najreprezentativnije ogledalo grada, one iskonske Zenice. Njen prkos, njen bol, ali i njena nada, i potvrda da zajedništvo pobjeđuje sve.
Zenica je grad teške industrije, grad radničkog znoja i života koji je znao biti svakakav, ali nikada nije bio lagan. U takvom ambijentu, ljubav prema Čeliku nije bila izbor, naprosto bila je to sudbina.
Generacije su odrastale uz priče o titulama, evropskim noćima iz ranih sedamdesetih, šampionskim titulama iz sredine devedesetih i jednom konstantom – punim Bilinim poljem.
Isto tako, odrastalo se i uz teške priče o padovima, nepravdama i borbi protiv različitih diktata i sistema koji često nisu imali sluha za ono što Čelik znači ovom gradu.
Tu počinje priča o Robijašima.
Njihov naziv, ime navijačke grupe koje na prvu nosi težinu, gotovo buntovničku simboliku, u suštini je metafora. Robijaši nisu zatvorenici, ta izolovana grupa ljudi, ali jesu zarobljenici iskonske iskrene i lično odabrane ljubavi prema klubu.
Ljubav je to koja ne poznaje kategoriju uspjeha, koja ne nestaje kada klub (is)padne u niži rang, i kada se (u)gase reflektori i tribine više nisu ispunjene do posljednjeg mjesta.
U vremenu kada je moderni fudbal postao industrija, kada su emocije često zamijenjene marketingom, Robijaši ostaju podsjetnik kako je to nekada bilo, i pokazuju kako bi to uvijek trebalo biti.
Njihova podrška nije uslovljena rezultatima, ona je najveća, pa možda i jedina konstanta. Beskompromisna je njihova ljubav, ljubav bez kalkulacije i bez interesa. Ustvari postoji jedan interes, a to je onaj u kojem ta ljubav treba biti uzvraćena, na način da se poštuje grb i zadnji atom snage na terenu potroši za Čelik.
I ništa više.
Kada je Čelik prolazio kroz možda najteže periode u svojoj historiji, kroz finansijski kolaps, administrativne borbe, restart od najnižeg ranga, mnogi su okrenuli leđa. Ali ne i oni. Oni su tada postali više od navijača, postali su čuvari identiteta.
Na tribinama, ali i van njih.
Organizovali su akcije, skupljali sredstva, dizali su glas kada je trebalo, u vremenu opće apatije, sivila i beznađa, pokazali su šta znači i šta može polučiti aktivizam.
Ne onaj deklarativni, već stvarni. Onaj koji podrazumijeva žrtvu, vrijeme i energiju, jer oni nisu čekali da neko drugi riješi problem, oni su postali dio rješenja, i upravo tu leži njihova najveća vrijednost kao društvenog fenomena.
U zemlji u kojoj se često traže razlozi za podjele, Robijaši nude primjer zajedništva. Na tribini nema važnosti ko si, odakle dolaziš i kako se zoveš. Bitno je samo jedno – da voliš Čelik. Ta jednostavna, gotovo naivna ideja, u suštini je snažna poruka, poruka da je moguće biti dio nečega većeg bez interesa i bez kalkulacije.
U vremenu kada se gradovi mijenjaju, kada se ljudi sele, kada se vrijednosti relativiziraju, Robijaši ostaju konstanta. Oni su ta snažna veza i kohezija, nit koja se proteže između prošlosti i sadašnjosti, između generacija koje su gledale velike utakmice i onih utakmica koje tek dolaze.
Njihove pjesme nisu samo navijačke parole, to su emocije sročene u stihove i narativi jednog grada. Emotivni su to zapisi o pripadnosti, o ponosu, o inatu koji ne dopušta da se odustane.
Čak ni onda kada bi bilo najlakše.
Možda je upravo u tome ključ razumijevanja ovog fenomena, spoznaje da Robijaši nisu savršeni, nisu ni zamišljeni da budu, ne trebaju i ne žele to biti
Ali jesu autentični.
A u svijetu kopija i površnosti, autentičnost je postala rijetkost, jer oni ne glume emociju – oni je žive. Zato priča o Robijašima nije samo priča o fudbalu, to je priča o društvu koje još uvijek traži svoje uporište. O ljudima koji, uprkos svemu, biraju da vjeruju, da se bore, da ostanu.
I možda baš zbog toga, kada se jednog dana bude pisala ozbiljna sociološka studija o Bosni i Hercegovini, Robijaši neće biti fusnota, biti će poglavlje.
Jer neki klubovi imaju navijače koji ih bodre i navijaju, a Čelik ima Robijaše, oni ne navijaju, oni žive (za) Čelik.
