Možda nikada nije bio trener koji će svojim gestikulacijama vrištati s klupe, ali ono što je Xavi učinio za Barcelonu u teškim trenucima – ne može se mjeriti ni statistikama, ni trofejima.
U eri u kojoj se velikani oslanjaju na milionske transfere, Xavi je Barcelonu vratio njenim korijenima – La Masi, identitetu, ljepoti igre.
Možda nije osvojio sve, ali je Barceloni vratio nešto puno važnije – vjeru u vlastitu budućnost.
U vremenu kada je moderni fudbal sve više podređen biznisu, kada šampioni postaju produkti tržišta, a ne duha igre – jedan čovjek je odlučio vratiti se temelju, ideji, filozofiji. Njegovo ime je Xavi Hernandez. Njegov opus u Barceloni možda neće biti najtrofejniji, ali njegovo nasljeđe – ono pravo, fudbalsko – već sada je neizbrisivo.
Doveo je imena – Koundé, Lewandowski, Raphinha, Torres, Iñigo Martínez.
Ali ono po čemu će ostati upamćen – jeste hrabrost da vjeruje djeci. Promovisao je Paua Cubarsija. Dao je krila Laminu Yamalu. Otključao je Fermina Lopesa. To nisu bile nužne odluke – bile su to odluke vizionara.
Doveo je Julesa Koundéa da stabilizuje zadnju liniju, iskoristio iskustvo Roberta Lewandowskog kako bi prenio pobjednički mentalitet, donio kreativnu energiju kroz Raphinhu, nadu kroz Ferrana Torresa, te dodao mirnoću i iskustvo u odbrani kroz Iniga Martíneza. Ali, ono po čemu će Xavi biti upamćen daleko izvan brojki jeste njegovo povjerenje – povjerenje u mladost.
Jer Xavi nije samo kupovao – Xavi je stvarao.
Promovisao je Paua Cubarsija, koji je postao simbol moderne škole defanzive – hrabar, tehnički čist i taktički zreo, iako još maloljetan. Zatim, lansirao je Fermina Lopeza, koji je poput zrelog igrača povlačio poteze u ključnim trenucima. No, najveći biser – najveći od svih – jeste Lamine Yamal.
Tinejdžer koji nije samo osvojio Camp Nou, nego i cijelu Španiju. I kada je zabio taj gol protiv Espanyola za titulu, s 20 metara u rašlje, bio je to trenutak kada se jedan san pretočio u stvarnost. Lamine Yamal nije nastao sam od sebe – on je proizvod vjere. Xavijeve vjere.
I nije slučajno da je upravo Yamal rekao:
“Želio bih da se nakon svega zahvalim Xaviju. Bez njega ovo jednostavno ne bi bilo moguće. Hvala, šefe!”
To je suština Xavija – nije on samo trener, on je mentor. Bio je igrač koji je vodio Pepovu Barcelonu, a danas je čovjek koji je stvorio temelje za novu eru. Nije osvojio Ligu prvaka, možda neće ni ispisati stranice pune trofeja, ali je Barceloni vratio ono najvažnije – identitet.
U eri kad su mnogi klubovi izgubili sebe trčeći za brzim uspjesima, Xavi je usporio. Pogledao La Masiju. Osjetio duh Cruyffa. I rekao: “Mi smo Barça. Mi vjerujemo u našu djecu.”
I zbog toga, zbog toga će Xavi uvijek biti veliki. Možda najveći trener Barcelone koji nije osvajao sve, ali je ostavio sve – za budućnost.
