Na Bilinom Polju u četvrtak navečer odigran je Superkup Bosne i Hercegovine. Zrinjski je zasluženo slavio protiv Borca rezultatom 1:0 i tako osvojio novi trofej u svojoj kolekciji. No, sportsku uvertiru pred nastavak Premijer lige zasjenio je detalj s početka utakmice – intoniranje državne himne.
Jedan igrač, druga strana
Dok su svi akteri susreta – igrači i sudije – stajali usmjereni prema zastavi Bosne i Hercegovine, mnogi s rukom na srcu, jedan igrač izdvojio se iz tog kadra. David Vuković, mladi fudbaler Borca, ostao je okrenut prema suprotnoj strani – prema istočnoj tribini stadiona u Zenici. Ovaj detalj nije promakao oku javnosti, posebno jer dolazi od nekada potencijalnog reprezentativca naše zemlje.
Ignorisao Barbarezove pozive, sada se trudi da ignoriše i državne simbole
Vuković je već ranije dva puta odbio pozive selektora Sergeja Barbareza, čime je jasno dao do znanja da ne vidi svoju budućnost u dresu Zmajeva. U redu, izbor je legitiman. Niko ne treba igrati za reprezentaciju ako to ne osjeća. Ali, simboli države – zastava i himna – nisu stvar emocije, već elementarnog poštovanja.
Poruka koja ostavlja gorak utisak
Nije poznato da li je Vukovićev potez rezultat ličnog stava, političkog uvjerenja ili pukog nemara. No, u trenutku kada putem malih ekrana gledaoci prate svečani uvod susreta, svaki pokret nosi težinu. Stajati okrenut od državne zastave dok počinje da svira himna zemlje u kojoj ste rođeni – bez obzira na to gdje i za koga želite igrati – šalje pogrešnu poruku. Pogotovo kada ste mladi sportista, uzor djeci i dio javne scene.
Poštovanje se ne uči iz ugovora, već od kuće
David Vuković iza sebe ima vrlo dobru sezonu i njegov fudbalski potencijal nije sporan. No, sport nije samo rezultat i forma. Sport je i stav, ponašanje i poštovanje – prema saigračima, protivnicima, ali i državi koja vam je dala mogućnost da igrate i gradite karijeru.
Možda je ovaj trenutak bio nesmotrenost. Možda i nije. Ali jedno je sigurno: poštovanje se ne traži – ono se pruža.
Na koga uperiti svjetla reflektora?
I tako, dok su svi reflektori upereni ka Davidu Vukoviću, mladom fudbaleru Borca, čiji je postupak tokom intoniranja himne BiH u Superkupu izazvao salve osuda i niz negativnih komentara – priča o njegovom saigraču Enveru Kulašinu prolazi gotovo neopaženo.
Priča o talentu, radu, poniznosti i poštovanju
Potpuno u sjeni priče o Vukoviću ostaje momak koji je sinoć bio najbolji pojedinac Borca na terenu – Enver Kulašin. I ne samo sinoć. Tokom čitave sezone Kulašin je bio stub ekipe iz Banje Luke, predvodnik po igri, ponašanju i zalaganju. Borac je, doduše, forsirao Vukovića kao prvi prodajni eksponat, ali se teren ne da prevariti – Enver je bio i ostao igrač odluke.
Njegov rad je sada prepoznat i na državnom nivou. Selektor Barbarez ga je zasluženo uvrstio na spisak reprezentacije. I to je ona BiH koju želimo – BiH u kojoj se cijeni trud, poštovanje i kvalitet, bez obzira iz kojeg kraja dolazite i kojem klubu pripadate.
David Vuković je odlučio ići svojim putem. Ima na to pravo. No mora znati da simboli države nisu igračka. Kulašin, nasuprot tome, šuti i radi. I gradi mostove, ne paleći ih. I zato je ova priča o dva lica Borca – slika savremene BiH. Jedan ignoriše, drugi gradi. Pa birajmo – kome želimo davati medijski prostor i sportski respekt?
Svi putevi ne vode u dres reprezentacije. Neki vode i – daleko od nje.
