Svaki put kada neki savez odluči povjeriti reprezentaciju treneru koji ne dijeli ni jezik ni zastavu ni historiju s igračima koje vodi, postavlja se isto pitanje: Ima li to uopće smisla ili je riječ o priznanju da domaći stručnjaci nisu dovoljno dobri za vlastiti narod?
Odgovor koji nudi novija historija fudbala je jasan i on ide u prilog sumnjičavima. Nijedan selektor stranog porijekla nikada nije osvojio Svjetsko prvenstvo vodeći reprezentaciju koja nije njegova. Od Pozza i Herbergera pa sve do Deschampsa i Scalonija te ove godine i duela De La Fuentea i Scalonija. Iako smo i ovaj turnir imali sjajne selektore poput Tuchela, Garcije, Martineza, Ancelottija… i drugih koji su predstavljali tuđu naciju, nijedan se neće popeti na vrh.
Svaki triumf na Mundijalu nosi potpis čovjeka koji je tu titulu osjećao kao vlastitu jer je i sam pripadao naciji za koju je radio. To nije slučajnost koja se ponovila jednom ili dva puta nego obrazac koji traje gotovo stoljeće, pa se teško može otpisati kao puka statistička anomalija.
Razlog leži dublje od taktike i dublje od trenerskog know howa. Reprezentacija nije klub. Klub se gradi na ugovorima, platama i tržišnoj logici, pa strani trener tamo može donijeti svježinu i novi pogled jer je odnos igrača i trenera prije svega profesionalan. Reprezentacija je nešto drugo. Ona se gradi na pripadnosti, na osjećaju da igrač brani grb koji nosi dio identiteta cijelog naroda, i upravo taj osjećaj selektor mora razumjeti iznutra da bi ga prenio na igrače u momentima kada taktika više ne igra presudnu ulogu, nego motivacija i karakter.
Kada stranac sjedne na klupu reprezentacije, on donosi znanje, ali ne donosi tu unutrašnju vatru jer jednostavno ne može osjećati ono što osjeća čovjek kome je ta zemlja domovina. Motivacioni govor prije odlučujuće utakmice zvuči drugačije kada ga izgovara neko ko je odrastao pjevajući istu himnu i ko zna šta ta pobjeda znači za ljude kod kuće. Igrači to prepoznaju, čak i kad to ne kažu javno, a upravo ta razlika u nijansama često pravi razliku između reprezentacije koja se bori do zadnjeg atoma snage i one koja igra korektno ali bez one dodatne iskre.
Naravno, odbrana angažovanja stranaca postoji i zaslužuje da bude spomenuta. Globalizacija fudbala je stvarnost, a pojedini treneri poput Vahida Halilhodžića dokazali su da mogu ostvariti solidne rezultate vodeći reprezentacije koje nisu njihove matične. Uz to, manje fudbalske zemlje ponekad jednostavno nemaju dovoljno domaćih trenera odgovarajućeg kvaliteta, pa angažman stranca djeluje kao pragmatično i razumno rješenje kratkoročno.
Ipak, ti pojedinačni primjeri ne mijenjaju širu sliku jer nijedan od njih nije doveo do najvećeg mogućeg trofeja. Kvalifikacije se mogu proći i grupa se može preživjeti i sa strancem na klupi, ali kada dođe do finala najvećeg takmičenja na svijetu, historija dosljedno pokazuje da pobjeđuje onaj ko tu bitku doživljava kao svoju.
Zato pitanje koje treba postaviti svakom savezu koji razmišlja o stranom selektoru nije samo je li taj čovjek poznaje taktiku i savremeni fudbal. Pravo pitanje je: Može li on igračima prenijeti ono što se ne uči na kursevima za trenersku licencu, a to je osjećaj da brane nešto više od tri boda i plasmana na tabeli. Dok god odgovor na to ostaje nesiguran, statistika će nastaviti da ide u prilog onima koji tvrde da reprezentacija treba ostati stvar naroda, a ne uvozni projekat.
