Postoji jedna stvar o kojoj se rijetko govori kada se analiziraju uspjesi sportista.
Ona se ne vidi u statistici, ne mjeri se u kilometrima i ne može se staviti na semafor. A opet, često pravi razliku između prosječnog i velikog, između onog koji odustane i onog koji izdrži.
To je podrška.
Ne, to nije ona formalna, deklarativna, izgovorena reda radi i koja je svrha sama sebi ili je stigla kao dio nekog trenda. Nije to ni ona podrška koja dolazi samo ili kada (već) pobjeđuješ. To je ona tiha, uporna, gotovo neprimjetna sila koja stoji iza svakog ozbiljnog sportskog puta, i koja je konstantna podrška kroz sve oscilacije, uspone i padove, euforiju i krizu.
Dijete, lopta i glas sa tribina
Svaki sportista i svaka priča ima svoju početnu tačku. Nije to onaj dio kojem svjedoče gledaoci onaj kada je priča dobrim dijelom već razvijena, kada su tu i stadion, i reflektori i uperene kamere.
Početak je gotovu u pravilu neka livada, školsko igralište, blatnjava lopta i neko ko stoji sa strane i govori: “Hajde, možeš ti to.”
U tim trenucima, podrška nije analiza igre, nije ni taktika, niti analiza protivnika, to je pogled roditelja, osmijeh trenera, ili čak prijatelj koji neće da ide kući dok utakmica ne završi, ma kakav bio rezultat.
To su male stvari koje prave velike razlike, jer dijete ne zna šta je pritisak, jer još uvijek ne zna šta znači riječ profesionalizam. Ali dijete, naivno, neiskvareno i iskreno, kakvo je uostalom svako dijete, zasigurno zna i na neki način osjeća da li neko vjeruje u njega.
A kada dijete osjeti da mu se vjeruje, tada počinje čudo.
Podrška kao temelj samopouzdanja
Sportista bez podrške često liči na kuću bez temelja, može on i dosta lijepo izgledati izvana, može imati i svoje trenutke blještavila i sjaja, ali prva ozbiljna oluja otkrije sve njegove pukotine.
Samopouzdanje naporosto nije urođena kategorija, ma koliko se takvim nekada činilo. Ono se gradi, a ta izgradnja je proces koji teče, a najljepše i najtečnije kroz tuđe riječi, reakcije i prisustvo.
Znate, kada trener nakon loše utakmice kaže: “Greške su dio puta”, on ne samo da štiti igrača, on ga gradi. Kada roditelj nakon poraza ne pita “zašto si pogriješio”, nego “kako si se osjećao”, on ne opravdava, on razumije i gradi. A razumijevanje stvara sigurnost, sigurnost koja poslije rađa hrabrost, a bez hrabrosti i odvažnosti, valjda je to sada jasno svima, nema velikog sporta.
Tišina kad je najteže
Zanimljivo je, prihvatali mi to ili ne, podrška se najviše osjeti kada je nema, kada tribine utihnu, kada telefon prestane zvoniti. U momentima kada svi oni koji su bili tu u pobjedama, nestanu u porazima.
To su momenti kada sportista ostaje sam i tu se naprosto vidi koliko je podrška bila stvarna. Jer, prava podrška ne dolazi zbog rezultata, ona iskrena i čista ostaje uprkos njima.
Sportista koji zna da ima nekoga iza sebe, makar to bio samo jedan glas koji govori “bravo, idemo dalje” ili ” tako je“, drugačije ulazi u svaki duel. Zvuči nestvarno ali on drugačije trči, drugačije pada, sve to jer zna da pad nije kraj.
Treneri koji prave ljude, ne samo igrače
Veliki treneri se pamte po trofejima. Ali iako ne tako glasno, pamte se i po ljudima koje su izgradili.
Podrška trenera nije samo uputstvo gdje da stojiš na terenu, to je i sposobnost pravog pedagoga da prepozna trenutak kada igrač sumnja u sebe i da mu vrati vjeru. To je ona rečenica u svlačionici koju niko ne snimi, ali koju igrač pamti cijeli život, ono povjerenje kada svi drugi sumnjaju.
Jer nekad je dovoljno da jedna osoba kaže: “Igraš”, da bi sportista pronašao snagu koju nije znao da ima.
Navijači, ljubavi i teret
Podrška navijača je posebna kategorija, ona može biti mehanizam koji širi igraču krila, a može biti i ogroman teret za mlada leđa.
Kada stadion diše kao jedno, kada svaki potez dobije aplauz, sportista naprosto osjeća da nije sam i da uspješno nosi nešto veće od sebe, da igra za grb, za grad, za ljude, za emociju.
Ali kada podrška postane pritisak, kada ljubav pređe u zahtjev, tada ista ta energija može slomiti. Granica je tanka, prava podrška ne smije da guši, ona može i mora da podiže.
Sistem (se) gradi
U našem podneblju često se zanemaruje ova dimenzija razvoja sportiste.
Priča se o infrastrukturi, o novcu, o talentima, a poprilično rijetko o ljudima koji stoje iza svega. A bez njih, odnosno bez sistema kojeg su dio naprosto nema ničega.
Koliko talenata je nestalo jer nisu imali podršku, koliko karijera je završilo prije nego što su počele, koliko djece je prestalo sanjati jer niko nije bio tu da ih pogura kada je bilo najteže? To su pitanja na koja nemamo odgovore i koja se svode na puku i beznačajnu statistiku, i imamo stvarnost.
Najveća greška je kada se podrška daje selektivno, samo kada ide dobro, jer podrška nije i ne smije se pretvoriti i svesti na nivo nagrade za pobjedu. Podrška je alat za razvoj, sportista koji zna da će imati podršku i kada pogriješi, brže uči i brže raste. Brže dolazi do svog maksimuma, i gradi svoje samopouzdanje jer igra slobodno, a sloboda je osnova svakog vrhunskog performansa.
Na kraju. Karijere prolaze, trofeji se zaborave, statistike postanu irelevantne kroz vrijeme.
Ali osjećaj da nisi bio sam, to ostaje.
Svaki sportista, bez obzira gdje završio, nosi sa sobom slike ljudi koji su vjerovali kada nije bilo razloga, i to su pravi heroji sporta.
Oni su najčešće nevidljivi, tihi i neprimjetni, ali presudni.
Jer na kraju priče, nije pitanje koliko si dao golova, koliko si medalja osvojio ili koliko si puta bio najbolji. Pitanje ostaje – ko je bio tu kada je bilo najteže, i možda još važnije – jesi li ti bio ta podrška nekome drugom. Jer, sport nikada nije samo igra, to je lanac ljudi koji vjeruju jedni u druge, a svaki veliki sportista…počeo je kao nečija podržana priča.
