Čovjek je koji je promijenio puno adresa, imao puno početaka, a sada je na još jednom početku. Dvostruki je šampion Bosne i Hercegovine i čovjek koji je na svim adresama i u svim dresovima koje je nosio pokazao i potvrdio da je prije svega čovjek, a to je danas rijetkost.
U današnjem vremenu i ambijentu u kakvom živimo, zaista je raritet da je neki sportista cijenjen na više različitih adresa i u više sredina. Semjon Milošević je izuzetak, u svim sredinama gdje je nastupao o njemu govore biranim riječima. Njegova predanost, pošten odnos i iskrenost na svakoj adresi i u svakom dresu, priskrbila mu je taj status – uzornog sportiste i čovjeka.
Osvajao je Premijer ligu Bosne i Hercegovine sa dva različita kluba, igrao historijsko finale kupa Bosne i Hercegovine, nakon kojeg je napravio možda i najveći gaf karijere, ali…
Krenimo redom.
Semjon Milošević rođen je 21. oktobra 1979. godine u Čapljini. Njegov nogometni put krenuo je iz rodnog grada, gdje je prvi put šutnuo loptu. Životni put ga je preko Nevesinja i Gacka odveo do Trebinja i tamošnjeg FK Leotar.
Ni u Leotaru i Trebinju nije se zadržao previše. Već kao kadet ide u treći klub “karijere” i putuje na daljnji razvoj u FK Sutjeska Nikšić. Tamo je prošao put od omladinskih selekcija do seniorskog nogometa i stekao punu afirmaciju kao profesionalni fudbaler tokom sezone 1995/1996. U Nikšiću je od kadeta, preko juniora stigao do II i I Savezne lige tadašnje Jugoslavije.
I tada, najgori scenario za svakog fudbalera – povreda i duga pauza. U tim momentima, u glavi se razvijao scenarij okončanja nogometne karijere i put u ko zna kojem smjeru.
Ali onda, novi početak. Modriča i pokojni Milan Jelić, “vraćaju ga u igru” a on seli na petu životnu i treću nogometnu adresu, u Modriču i FK Modriča. Tamo osvaja trofej entitetskog prvaka Prve lige RS i putuje nakon toga natrag u svoje Trebinje i debituje za prvi tim kluba čiji je dres nosio u omladinskim kategorijama. Nakon boravka u svome Trebinju put ga nosi dalje.
Mostar je bio šesta životna a Zrinjski četvrta nogometna adresa i adresa na kojoj se Milošević domogao prvog trofeja. U sezoni 2004/05 Semjon je podigao trofej namijenjen prvaku Bosne i Hercegovine u nogometu. Ali, nije se ova ptica selica zadržala dugo u Mostaru nego krenula na najdalji nogometni i životni put do tada.
Azerbejdžan, Baku i novi početak za ovog defanzivca, i priznati će kasnije njegov najlošiji izbor karijere. Nije se dugo zadržao, a razloga ja bilo pregršt, uslijedio je povratak u domovinu.
Posušje je bila nova adresa i novi početak. Šesti klub u karijeri, a nakon Čapljine, Leotara i Modriče, četvrti u Bosni i Hercegovini, a njegova osma adresa u životu. Dobra sezona i igre, bile su mu preporuka za narednu, devetu adresu i put u glavni grad, na Koševo.
Koševo i FK Sarajevo, naredna destinacija i jedino mjesto na kojem je Milošević osvojio dva trofeja. Doduše jedan je zvaničan od strane Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, a jedan poseban, jer je dodijeljen od strane navijača – Trofej Ismir Pintol. I onda, po starom dobrom običaju, seli dalje. Važno je istaći iz ovog perioda, da je u septembru 2007. godine zabilježio i nastup za reprezentaciju Bosne i Hercegovine u utakmici protiv Moldavije, kao igrač Sarajeva.
Deseta adresa, Krakow i kultni klub u Poljskoj, ekipa Cracovie. Početak kao iz snova, završetak skoro kao u noćnoj mori, tako se može u najkraćem opisati boravak u Poljskoj. Nakon Poljske slijedi još jedan povratak u Bosnu i Hercegovinu, u gdje drugo nego u Trebinje i Leotar. Nakon odličnog ulaska u sezonu i par sjajnih partija, nakon desetak utakmica stiže ponuda iz Azije.
Iranski Bandar Abas i nova adresa, novi klub i nova prilika za dokazivanje, ali… Uvijek ima ono ali, jedno je obećano i dogovoreno, a drugo je dočekalo i bilo ponuđeno ovom sjajnom defanzivcu. Nije naravno Semjon pristao ni na šta manje od onoga što je obećano ranije, i nakon vrlo kratlog boravka i upoznavanja nove kulture, slijedi povratak natrag.
Naredne dvije adrese bile su mu one sličnih boja, samo drugačijeg rasporeda. Iz Irana je Semjon stigao u Tuzlu, u ekipu Slobode. Odradio korektnu sezonu i već dogodine selio je na novu adresu, crvenocrnu Tuzlu zamijenio je crnocrvenom Zenicom.
Čelik je bio njegov sada već osmi klub i adresa u Bosni i Hercegovini, a tu je Semjon pokazao ono sa uvoda ove priče – predanost, pošten odnos i iskrenost na svakoj adresi i u svakom dresu, a to se u Zenici cijeni više nego bilo gdje na svijetu. Jako dobra sezona u Čeliku i Zenici, finale Kupa Bosne i Hercegovine, i bačena medalja. A bacanje medalje nikako nije bilo odrsz nepoštovanja, nego baš nasuprot tome, javno je o tome jednom prilikom progovorio Milošević: “Reći ću otvoreno, nemam šta kriti. Za mene je bilo nenormalno da neko određeno lice ili bilo ko kaže da će kasniti na utakmicu iz ovog ili onog razloga, što mu se tako prohtije ili može. Nije bilo pošteno da mi izađemo na teren 30 minuta ranije, a Željezničar ne izađe. Bez obzira na sve, za mene je to bio jedan nepotreban gaf u karijeri i moram istaknuti da nije bilo zlonamjeran. Pokušavali su mi prišiti to da sam nacionalista, ovo ili ono, ali svi znaju kako razmišljam. Obojen sam tako da volim ljude i dijelim ih na dobre ili loše.“
Nakon Čelika, Semjon je fudbalsku priču, što se tiče onog igračkog dijela okončao a gdje drugo nego u svome Trebinju i Leotaru.
Danas je nakon što je završio Fakultet za menadžment i sport, boravka u Trebinju, i kratkog boravka u SAD-u, Semjon na novom početku, trenerskom, i ovaj put pretpostaviti ćete na novoj adresi – u Njemačkoj.
