Postoje ljudi koji se ne bore za naslovnice. Ne traže pažnju, ne izgovaraju velike riječi, niti pišu statuse koji se dijele. Njihovo djelovanje je tiho, nenametljivo – a opet neizbrisivo.
Jedan takav čovjek je i Ivo Jelović. Čovjek koji nikada nije obukao dres prve ekipe, niti je trenirao seniore, nije ni vodio navijače na gostovanja, ali je, i to ne metaforički, jedan od temelja Čelika.
Priča o njemu i Čeliku počinje davne 1982. godine. Zenički Čelik se tada, u sezoni koja će ostati upamćena po porazu u Vinkovcima (0:5), borio za ulazak u elitni rang jugoslovenskog fudbala.
Sljedeće godine Čelik uspijeva, ulazak u Prvu saveznu ligu je osiguran, pa potom i ponovljen ulaskom preko čuvenog Solina 1985. godine. Bili su to dani fudbalske romantike, pune su gotovo u pravilu bile tribine Bilinog polja, bila su to vremena velikih gostovanja i respektabilnih protivnika.
Bili su to dani kada je Čelik bio u vrhu, a Ivo, tada je bio tek mladi entuzijasta, prvi put službeno u ulozi predstavnika kluba na utakmicama omladinskih selekcija.
Čovjek iz sjene koji nikada nije otišao
Od tada, Ivo Jelović je konstanta. Jedan čovjek, koji preko četiri decenije svoje mjesto nalazi uz juniore, kadete, pionire, predpionire, pjetliće… Gledao je kako odrastaju generacije, pratio ih na lokalnim i državnim, zvaničnim i nezvaničnim takmičenjima. Neki od “njegovih” dječaka su uspjeli, neki su nestali u prosjeku, ali on je uvijek bio tu. Kao posmatrač, kao podrška, kao tihi dio svakog autobusa koji je zeničku djecu odvozio na gostovanje, kao dio svake klupe i svake tribine, kao nekakav “postmark” omladinskih kategorija Čelika. I kada se igralo u Orašju i Gabeli, Cazinu ili Goraždu, kada se igralo na hramu nogometa, kultnom Bilinom. Bio je tu i kada se slavilo i kada se gubilo.
U vremenu kada su mnogi zaboravljali omladinski pogon, kada su kamere bile uperene samo u seniore Ivo je gotovo kao zavjet ostajao sa djecom. Bio je tu i kada je Čelik ispadao iz omladinske Premijer lige 2019. sa svega 9 bodova, i jučer kada su isti ti juniori, tačnije nova generacija nada sa Bilinog, osigurala povratak u elitu pobjedom u Olovu.
Simbol tihih heroja
U Olovu je Ivo preuzeo medalju sa prepoznatljivim blagim osmijehom, bez pompe. Njegova radost bila je tiha, ali duboka. Takva je i njegova priča. Nećete je naći u statistikama, nećete je čuti na konferencijama za medije, ali je svi u klubu i gradu znaju. I svi znaju da njega nema, omladinski pogon Čelika sigurno ne bi bio isti.
Ivo nije samo „sportski radnik“. On je kulturološki fenomen jednog kluba. Osoba koja čini vezivno tkivo između generacija, između sistema i haosa, između Čelika nekada i sada, svega onoga što je bio, kada je padao i dizao se.
Zato je važno da se ime Ivo Jelović izgovara s poštovanjem.
Ne zbog njega samog, jer on to nikada ne bi tražio, nego zbog onoga što predstavlja. Zbog poruke koju šalje: da lojalnost, predanost i rad u tišini vrijede jednako kao golovi i trofeji. Da klub nisu samo rezultati i zvučna imena. Klub su i oni koji ga svakodnevno nose, bez da traže išta zauzvrat.
Zato, Ivo – hvala ti. Na svakoj sezoni, svakom odlasku, svakom povratku i svakom osmijehu. Ti si Čelik, onaj pravi. Onaj koji traje.
