Moderni nogomet postao je sinonim za kutiju nalik fabrici, u kojoj je svaki pokret ponovljen bezbroj puta, a odstupanja od automatizma svedena na minimum. U takvim okvirima nedostaje majstora, igrača poteza, onih koji su u svakom trenutku sposobni odlučiti utakmicu i izmisliti gol.
Naš nogomet, kao i ostatak svijeta, prilagođava se automatizaciji igre i sistema, a time, već u omladinskim pogonima, gušimo potencijalne majstore. To je jedan od razloga zašto naša liga danas nema više igrača kakvi su nekada bili Said Husejinović, Zajko Zeba ili Nermin Jamak.
Boljević je na početku karijere važio za veliki talenat crnogorskog nogometa, igrača predodređenog da nosi reprezentaciju, slično onome što Edin Džeko predstavlja za nas. To potvrđuje i činjenica da je sa svega 18 godina iz golubovačke Zete ostvario transfer u PSV. U Nizozemskoj se nije naigrao, a put ga je potom odveo u Belgiju. Preko Belgije i Izraela do Bosne i Hercegovine, kakav splet okolnosti.
Njegova prva sezona u Željezničaru nije bila za pamćenje. Klub se borio za opstanak, a Boljević se utopio u sivilo ekipe. U drugoj sezoni, međutim, potpuno je procvjetao. Čini se da mu je tadašnji trener Čorić pronašao pravu ulogu, a Boljević mu se odužio sa 16 golova i asistencija. Željo je te sezone često djelovao bezidejno, a nerijetko je upravo Boljević svojom klasom izvlačio ekipu.
Dolaskom Admira Adžema očekivalo se mnogo od njihove saradnje. U svom drugom mandatu na Grbavici, Adžem je kao ključnog igrača imao Gorana Zakarića, nogometaša sličnog profila, koji je te sezone bio najbolji igrač lige. Uprkos svemu, “Bolja”, kako ga navijači popularno zovu, nije se naigrao. Uglavnom je utakmice počinjao s klupe, a priliku dobijao tek kada je trebalo “vaditi” situaciju.
Analiza polusezone jasno pokazuje da je Boljević bio jedna od bitnijih karika koja je nedostajala Željezničaru. Sva trka i defanzivna odgovornost ovog svijeta ne mogu nadoknaditi direktan utjecaj na terenu – a to je osobina koju je u svlačionici plavih imao samo on.
Piše: Sead Smajić
