Bivši italijanski reprezentativac Fabrizio Miccoli otvoreno je govorio o svojoj karijeri, greškama i najtežim životnim trenucima.
Posebno se osvrnuo na period proveden u Juventusu, ali i na događaje koji su obilježili njegov privatni život.
Miccoli je istakao da je kao dječak bio oduševljen Diegom Maradonom. Prisjetio se trenutka kada ga je prvi put gledao uživo i rekao da je tada odlučio postati igrač poput svog idola. Najviše ga je impresionirala Maradonina nesebičnost i način na koji je igrao za tim.
Još kao tinejdžer dobio je poziv Milana i preselio se u omladinski internat u Lodi. Ipak, nije izdržao dugo daleko od porodice pa se vratio kući. Očekivao je da će ga preuzeti Lecce, ali to se nije dogodilo. Nakon toga je nastavio razvoj kroz Casarano, gdje je debitovao veoma mlad i ubrzo počeo skretati pažnju na sebe.
Karijera ga je zatim odvela u Ternanu, a potom i u Juventus. Upravo u torinskom klubu doživio je neugodne situacije koje su ostavile trag na njega. Prisjetio se da su ga nagovarali da promijeni menadžera i potpiše za agenciju povezanu s porodicom Moggi, ali je odbio jer nije želio napustiti svog tadašnjeg zastupnika.
Nakon povratka s posudbe u Fiorentini, dogodila se scena koju i danas pamti. Tokom jedne ceremonije povodom osvajanja titule, ostavljen je sam u autobusu dok su ostali slavili. Taj trenutak opisao je kao posebno ponižavajući i težak za prihvatiti.
Kasnije je karijeru nastavio u Benfici, a potom i u Palermu, gdje je postao jedan od simbola kluba. Ipak, priznao je da je u tom periodu napravio ozbiljne greške u izboru društva i donošenju odluka.
Govorio je i o sudskom procesu zbog kojeg je osuđen na zatvorsku kaznu. Istakao je da se brzo veže za ljude i da ponekad previše vjeruje drugima. Upravo takve odluke kasnije su ga skupo koštale.
Posebno se osvrnuo na izjavu o sudiji Giovanniju Falcone koju je dao prije mnogo godina. Naglasio je da se zbog toga iskreno stidi i da tu grešku nikada sebi neće oprostiti. Nakon izlaska iz zatvora odlučio je lično otići u Palermo i susresti se sa članovima Falconeove porodice.
Tokom tog susreta razgovarao je sa Marijom Falcone i njenim sinom Vincenzom. Ispričao im je koliko se kaje i kakvu je sramotu osjećao zbog izgovorenih riječi. Njihov odgovor ga je duboko dirnuo jer su mu pružili razumijevanje i oprost.
Miccoli je rekao da je taj trenutak za njega bio posebno emotivan i da je tada osjetio veliko olakšanje. Taj susret smatra jednim od najvažnijih u svom životu.
Prisjetio se i vremena provedenog u zatvoru, gdje su mu rekli da su dvije stvari najvažnije među zatvorenicima – karte i fudbal. Upravo tada je, kako kaže, shvatio koliko mu je lopta uvijek bila oslonac.
Na kraju je poručio da danas drugačije gleda na mnoge stvari iz prošlosti i da neke odluke nikada ne bi ponovio.
Piše: Mustafa Šehić
