Svojevremeno je veliki Sir Alex Ferguson izjavio da napadi pobjeđuju utakmice, a odbrane osvajaju trofeje. Generalizacija je nezahvalna disciplina, pravo da se njome bave imaju svi, ali mnogi u tome griješe.
Tom tezom se već godinama služe pojedini evropski klubovi, Real Madrid Carla Ancelottija te italijanski predstavnici, dok takvu filozofiju Mikel Arteta (ne)uspješno primjenjuje već sezonama.
Topnici već godinama demonstriraju disciplinovan i taktički zreo nogomet, redovno su pri vrhu tabele, ali bez završnog koraka. To se najčešće pripisivalo mentalitetu, no sve je jasnije da problem nije isključivo psihološke prirode, već i strukturne odluke na terenu.
U ovoj sezoni Arsenal je u više navrata imao priliku „nasloniti ruku“ na trofej, ali je u ključnim momentima posustajao. U utakmicama koje traže iskorak, dodatni rizik i napadačku inicijativu, Artetina ekipa prečesto bira kontrolu umjesto agresije, sigurnost umjesto ambicije.
Arteta se u velikoj mjeri oslanja na defanzivni blok, koji je objektivno na nivou samog svjetskog vrha. Međutim, engleska Premier liga ne prašta pasivnost. Ritam, intenzitet i kvaliteta protivnika zahtijevaju konstantnu prijetnju prema naprijed, a ne samo strpljivo čekanje greške rivala.
Upravo u tim trenucima Arsenal djeluje sputano – kao ekipa koja ima sve alate da dominira, ali im ne dozvoljava punu upotrebu. Umjesto da lomi protivnika tempom i napadačkom raznovrsnošću, često se zadovoljava minimalnom prednošću ili kontrolisanim posjedom bez prave završnice. Napadački potencijal Arsenala je ogroman, ali ga Arteta svojim defanzivno orijentisanim stilom – guši.
A bez spremnosti da se preuzme rizik onda kada je najpotrebnije, teško je napraviti razliku između kandidata za titulu i istinskog šampiona.
Piše: Sead Smajić
